Sunday, July 19, 2015

Kad zaboraviš Juli


"Sigurna si da ti nije hladno", pitao ju je već treći put u zadnjih pet minuta. Stajali su ispred Rock-a lagano njišući se u ritmu psihodelije, nazdravljajući nečemu, a da ni sami nisu znali čemu. Znali su samo da je magija već odavno bila prisutna, ali im okolnosti nisu dopuštale da se desi....bilo šta.
"Ma ne brini, super sam", folirala je kao i obično, obučena u laganu indijsku haljinu i samo minijaturni veš ispod nje. Oh kako je obožavala tu haljinu na kojoj su joj svi zavidjeli. Bila je njeno glavno obilježje tog ljeta. Tata napravio si fantastičan izbor ili neko od tvojih dragih saradnica, pomislila je, zadovoljna. I mada je haljina prekrivala sve do gležnjeva, onako lepršava pastelih ljubičasto zelenih tonova, naziralo se ono što je bilo ispod. Nikad nije ni isticala to nešto.
Male grudi, bila je sretna što nije morala nositi "stisnjak" kako su ga zvale njene drugarice, struk koji si mogao obuhvatiti sa obje ruke i obline ispod struka, koje su joj uvijek zadavale glavobolju kada bi obukla farmerice. Ili kada je morala biti u trikou na fizičkom. E onda su nastajale peripetije, jer su svi drugari htjeli da stoje iza nje. Kao da je njena pozadina bila na aukciji, a oni procjenjivali to obličje i takmičili se ko će više ponuditi. Uvijek je bila užasnuta tim osjećajem razgolićenosti.
Veče je trebalo da bude kao i svako drugo. Kaktus, Đerdan, Rock, standardna maršuta, ali uvijek bi se desilo nešto novo sa starim dobro poznatim društvom.
"Dobro, vjerujem ti" rekao je gledajući je onim dječačkim pogledom " Ali nisam siguran da će biti zabavno na motoru".
Već je okusila to uzbuđenje ranije, u prvoj vožnji prije godinu dana, kada je bila izbezumljena od ushićenosti i čudne slasti brzine, slobode i neizvjesnosti. I tako je bilo svaki put. Na prvi zvuk pokrenulo bi se ono najdublje u njoj, želja za izazovom, inat vjetru koji bi udarao u lice i osjećaj visokih ptičijih frekfencija. Tačno tako, uvijek bi zamišljala da leti, i da nikada neće prestati. Polagano joj je pomogao da obuče njegovu jaknu, bez dodira, kao da se plašio da će se opržiti. Naravno nisu imali kacige, ni tad ni poslije. Sve je bila improvizacija.
I tako su počele njihove vožnje po gradu, zajednička druženja, nikad sami, jer ON je imao nekoga, a ona je imala samo sebe. Nekad se ne bi vidjeli danima, a onda bi prvi susret poslije svih tih dana bio čaroban, bezbrižan, neobavezan. I sve je još uvijek lebdjelo u zraku. Osjećala se ta neka čudna želja da pripadneš , poklekneš, da budeš blizu a dovoljno daleko.
Jedno veče, neplanirano, spontano, društvo se sastalo kod njega. Smijeh, muzika, opuštenost. Na trenutak se zapitala gdje li je ONA, ali je zaboravila sve onog momenta kada su se zatekli sami. Drhtala je i od želje i uzbuđenja, ali i od nekog čudnog straha koji joj se odjednom uvukao u kožu. Dodiri, poljupci, milovanje, i na kraju ono što ni sama nije znala, da li želi ili ne. Bila je zbunjena tom nedoumicom, tim čudnim osjećanjem da će sve biti drugačije, opirala se u momentima.
Nije više bio onaj nježni muškarac sa dječačkim osmjehom. Njegove ruke su je grabile dok ju je ljubio skoro divljački, i svaki put kada bi pokušala da se izmigolji iz tih ruku sada već uspaljenog muškarca, on bi bio još uporniji. I prestala je da se odupire, pustila je da se desi, svjesna da je i sama učestovala u tome. Nastao je tajac, zbunjenost. Ravnodušnost je zamjenila želju i magiju koja je postojala samo nekoliko sati prije.
Ustala je i otišla. Ništa nije osjećala, samo je htjela da opere svu tu "prljavštinu" sa sebe, jer je to bio prvi put da je pripala nekome nakon velikog razočarenja sa Dalmatincem.Nakon obećanja samoj sebi da neće dugo ili više nikada pripasti nekome.
Bila je ona malo i zaljubljena u tog "dječaka", ili je mislila da je to to. Možda je našla utočište za njenu poderanu dušu, možda ju je i volio. Sve je to prolazilo munjevitom brzinom kroz njenu glavu, a u isto vrijeme gadila se samoj sebi.
Prošlo je malo vremena, nije više odlazila u Rock, tražili su je, a ona se sakrivala. Od njega, od sebe, ni sama više nije znala od koga. Dva mjeseca kasnije spremajući se na fakultet, osjetila je čudnu mučninu, nesvjesticu, ali nije obraćala pažnju misleći da je sve to posljedica ludačkog tempa ispita, projekata i neprospavanih noći. Ponovilo se još par puta. Ponekad bi se na trenutak zamislila i nasmijala mogućnosti da možda nije to ono. Ali kako bi i bilo kada je imala redovno zadnja dva mjeseca, istina u mnogo manjem obliku ali je imala.
Njeno mršanje i gubitak apetita je konačno postala uzbuna za njenu mamu da nešto nije u redu. I mama kao mama, koliko god je bila zatvorena za te teme, jedan dan je postavila pitanje i predložila da idu kod doktora jer je počela da se brine. Pristala je. Ne da zadovolji mamu nego da smiri sebe. Neki unutrašnji glas joj je šaputao da se dešava nešto čudno. I znala je da je taj osjećaj nikad nije varao. To je bilo ono nešto najjače u njoj, na što se uvijek oslanjala, nije je iznevejrilo nikad osim ako bi ga potisnula u sebi, birajući onu zločestu stranu da bi kaznila sebe ili one oko sebe. To je uvijek bilo tako.
Šok koji ih je dočekao nakon pregleda je objema oduzeo moć govora. Bila je u skoro trećem mjesecu trudnoće, i da mora što prije odlučiti šta će, jer komisija odlučuje o takvim "kasnim" slučajevima. I odjednom je shvatila da je postala slučaj. Za sebe, za mamu, za nekoga ko nije ni sanjao da će jedna noć slasti promjeniti čitav život, njen, onih koji je vole i oni koji nisu ni slutili ništa.
Sve se desilo nevjerovatnom brzinom. Odluka je donesena tu odmah. Nije mogla ni da zamisli da će mama biti njena jedina podrška, njen stub, snaga u svemu tome. Da će biti umotana u višestruki pokrivač ljubavi i pažnje, bez ispitivanja, optuživanja, strogih pogleda. Tako je najbolje, bilo je jedino što je mama izgovorila. Vidjela je ona i onu zabrinutu stranu šta će biti poslije, kada dođe vrijeme, ali nije marila.
Nije osjećala ništa, samo praznu, izgrebanu utrobu, sjećajući se najsitnijih detalja tog popodneva u klinici. Čula je vrisku, a da više nije znala da li je bila njena ili druge dvije žene koje su ležale pored nje u isto vrijeme. Bila je skamenjena saznanjem da je uništila ne ljubav, nego jedno malo stvorenje koje je bilo samo njeno i ničije više.
Nikad nije pričala o tome, nije mami rekla ko je ON, nije njemu rekla da je mogao postati otac. A i zašto bi? Da li bi se nešto promjenilo? Možda! A i da jeste, znala je da ne želi to, ili je samo samu sebe zavaravala. Lutala bi danima poslije predavanja, milujući se po praznom udubljenom stomaku, zamišljajući šta bi bilo da je.... Smišljala imena, više ženska nego muška, nečujno vrištala od bola koji je nanjela ne sebi nego tom malom nedužnom, bespomoćnom stvorenju. Bila je neko drugi u svojoj koži. Zločinac, bespomoćno tražeći izgovor za svoj zločin.
Prolazili su mjeseci, bol je bio isti ,ako ne i jači. Često je razmišljala o njemu. Saznala je da je počeo raditi u firmi njenog tate. Tata je mnogo pričao o njemu. Čak je spominjao i neka druženja sa njegovim roditeljima, koja su se i desila ali bez nje, bez njega. Niko nije ni slutio da je sve tako bilo povezano, do najsitnijih detalja. Čak ni mama nje znala da je to ON.
Sve do tog dana u Julu, godinu dan nakon svega, kada je tata došao očajan kući, mrmljajući i u suzama govoreći da je ON poginuo. Na putu od jednog do drugog gradilišta. Na putu za Jahorinu. I po prvi put čuo se njen vrisak, kao najglasnija zvona koja udaraju svom snagom, kao krik ranjene ptice, koja se očajnički bori za zadnji dah života. Njen krik je mami otkrio sve. Znala je, vidjela joj je u očima da je shvatila. I tada se klupko odmotalo. Saznao je i tata. Ništa više nije bila tajna, bilo je još bolnije, saznanje da je sada sve nestalo. Po prvi put je osjetila ljubav koju je nosila to čitavo vrijeme, ili možda više čudnu opsjednutost njime, i neizmjernu tugu kada je saznala da je trebao da se vjenča samo 2 mjeseca poslije tog tužnog događaja.
Prijateljica joj je par godina kasnije rekla da ju je spominjao često, pitao za nju, i da je njegova buduća, ONA trebala da dobije bebu kratko nakon planiranog vjenčanja. Slušajući prijateljicu, samo je osjetila vrele suze koje je i danas peku. Nije joj nikad ispričala svoju priču, kratku, bolnu, nikad zaboravljenu i oproštenu.

"Ma ne brini, super sam" folirala je kao i obično, ne sluteći da će to postati njena jedina zakletva od tada.
D.B.