Ima svakakvih ljubavi na ovom svjetu....neke su kratke kao dašak vjetra, brzo dođu, jos brže prođu.....a ima ih koje se dese, na prvi pogled i traju vječno, prerastu u legendu i žive stoljećima nakon što ljubavnici sami nestanu.
Ima ljubavi kad jedno voli a drugo ne. Ljubavi kad oboje vole, svak svom svojom silinom, ljubavi koje ubije daljina i onih koje prežive svaku teškoću na ovom svjetu.
Ima ljubavi koje se dese na pravom mjestu i u pravo vrjeme i ne prežive dugo....a ima i onih koje su se rodile u krivo vrjeme i na krivom mjestu a opet, uprkos svemu prebrode svaku tugu, bol, uvredu, tragediju......ostanu vječne, prerastu same sebe i postanu legende......ovo je priča o jednoj takvoj ljubavi.
Bila je godina 1894. Grad Prag, veličanstven u svojoj raskoši, pokriven djevičanskim plaštom prvog snjega. Topot konjskih kopita po ledenoj kaldrmi koja je vijugala uz brdo, od smrznute Vltave i preljepog Karlovog mosta, ka staroj jezgri grada i njegovim predivnim dvorcima.
U jednoj od mnogobrojnih kočija te noći, bio je i Franz, 31-godišnji, najpoželjniji neženja Evrope....predstolonasljednik, budući car Austro-Ugarske monarhije.
U dvorcu, sred mnoštva mladih, tek propupalih ljepotica otmena roda, stajala je i ona....Sophie Chotek. Kažu da nije bila naročito ljepa.....ali ko može suditi o tome? I koja to 26-togodišnjakinja može biti "ružna"?
Obraza nježnih poput latica ruže, duge crne kose, visoka, rasna.
Bila je to ljubav na prvi pogled, i na drugi pogled.....i na svaki pogled poslje toga. Bila je to vječna ljubav. Ljubav za sva vremena. Ljubav koja je od starta osuđena na propast. Ona koja je trajala i traje još....stotinu godina nakon što više nema ni Franza ni Sophie. Ljubav koja je prerasla u legendu. Ljubav koja je započela I-vi svjetski rat. Koju svi priželjkuju osjetiti bar jednom u životu i koje se svi, u isto vrjeme, plaše.
Sophie je bila otmena roda ali u usporedbi sa Franzom, bila je niko i ništa. Cjelom svjetu......sem njemu. Njemu je bila apsolutno sve. I tajili su tu svoju ljubav pune dvije godine. Nikome ni rječi. Niko nije ni smjeo znati za njih. On budući car, ona obična dvorska dama. I ko zna koliko dugo bi tajili svoja osjećanja od radoznalih pogleda, da jednom slučajno Franz nije zaboravio svoj sat i medaljon kad je bio u posjeti dvorcu kneginje Isabelle od Pressburga, gdje je Sophie bila dvorska dama u čekanju. Nakon Franzovog odlaska sluškinja je pronašla sat i medaljon koji je odmah prosljedila svojoj gospodarici Isabelli. Kao i svaka majka u ta vremena, (a i danas bi bilo potpuno isto) Isabella je očekivala da će ugledati sliku svoje kćerke Marie Christine u Franzovom medaljonu. To bi objasnilo Franzove česte posjete dvorcu Pressburga. Ljubav dvoje odabranih.
Ah, kakav je užas bio na licu kneginje Isabelle kad, umjesto ljepog lica svoje kćeri, ugleda lik svoje dvorske dame u čekanju....Sophie von Chotkove. I nastade skandal, do tada, neviđenih razmjera. Sophie bijaše odmah otjerana sa dvora a njihova ljubav okarakterizirana gnusnom, neprirodnom, nemogućom. Diže se nevjerovatna buka i prašina. Bilo je tu svega….boli, suza, kajanja, molbi za oprošta…..ali najviše je bilo ljubavi.
Car Franz Joseph odmah izjavi da brak između Franza Ferdinanda i Sophie nikada neće biti moguć. Umješaše se Car Wilhelm II od Njemačke, Car Nicholas II od Rusije, pa čak i Papa Leo XIII...stadoše na stranu ljubavi, radi mira i stabilnosti u monarhiji ali stari Car je bio neumoljiv. Vjenčanja neće biti.
Nije popuštao ni mladi Ferdinand....reče da drugu nikad neće voljeti.
6 godina trajala je borba za njihovu ljubav. Na kraju je stari Car ipak popustio. Vjenčanje je bilo 1. 07. 1900. godine. Niko od plemstva nije bio prisutan, samo Franzova maćeha Marie Theresa i njegove dvije polusestre Maria Annunziata i Aloys.
Ljubav je pobjedila....uz visoku cjenu. Možda i previsoku. To je morao biti samo "Morganatski brak" ili kako ga zovu "ljevoruki brak", u kojem, djeca rođena ne mogu nasljediti ni tron, ni titulu, ni privilegije, kao što se ni Sophie nikada nije smjela spomenuti kao zvanična supruga, niti pojaviti na bilo kojem javnom skupu, rame uz rame, sa svojim suprugom. Kao da nije ni postojala....čak ni u pozorištu, nije joj bio dozvoljen pristup u njegovu ložu. Jedino mjesto ikada, na kojem je mogla biti uz svog voljenog, bila bi vojna posjeta inostranstvu. To je što se ticalo javnosti. Privatno, Sophie je imala najbolje mjesto, u srcu voljenog čovjeka. Tu joj nije bilo ni premca ni takmaca. Bila je jedina. Ona najvoljenija.
Sva ta silna ignorisanja i šikaniranja ipak nisu mogla nauditi njihovoj ljubavi. Što je svjet oko njih bio okrutniji prema Sophie, činilo se da je Franz više i strasnije volio. 14 godina su živjeli u svome svjetu, u ljubavi, izrodili troje djece i ništa im nije moglo stati na put.
Onda je došao poziv iz male državice u srcu Evrope, Bosne i Hercegovine. Zvali su Franza na promatranje vojnog manevra. S obzirom da im se bližila godišnjica braka, Ferdinand je odlučio sa sobom povesti svoju ljubljenu Sophie. I to bilo prvi put da se njih dvoje mogu pojaviti zajedno u javnosti, kao muž i žena, na istom mjestu. Prvi put u 20 godina njihove ljubavi.!!!!!
Stigli su u Sarajevo 28.06.1914 u 10:10 ujutro kad su sjeli u auto otvorenog krova i krenuli u povorci ka Gradskoj Vjećnici. U 10:45 prolazili su kraj Gavrila Principa, koji je sa razdaljine od metar i pol, ispalio nekoliko metaka u njihovo vozilo. Franz Ferdinand je pogođen u vrat, Sophie u stomak. Pričalo se da je bila noseća sa njihovim četvrtim djetetom iako ta informacija nikada nije bila zvanično potvrđena ni opovrgnuta. Smrtno ranjena Sophie je pala, glavom među Franzova koljena. Potrgane vratne žile, iz koje je prskala carska krv, Franz je nekoliko puta prošaputao "Nije mi ništa. Sophie, ljubavi moja, ne smiješ umrjeti zbog naše djece". To su mu bile posljednje rječi.
28.06.1914 godine u 11:30 Franz Ferdinand i njegova voljena supruga Sophie proglašeni su mrtvima. To je bilo prije 100 godina.
To je bila ljubav u pogrešno vrjeme, na pogrešnom mjestu. Ljubav koja je izdržala sve prepreke i nadživila i same ljubavnike. To je bila ljubav koja je prešla u legendu......ljubav koju svi mi priželjkujemo osjetiti bar jednom u životu i koje se svi, u isto vrjeme plašimo.
To je ljubav kojom ja volim tebe.
.jpg)
