Friday, March 20, 2015

Pišem za Farah ljubavnu... ...al mora i suza biti

Nisam ti ja od onih koji veruju u zakone privlačenja i mantraju svakoga jutra nešto o lepoti života koji ih tugom kuša samo na tren, pre nego što postanu zaista, zauvek i potpuno, bez truna sumnje, srećni. Nit ležem rano da bih zaspala s rečenicama na usnama, koje prizivaju sve dobro ovoga sveta. Nit imam skrivene spiskove želja, opise ljudi, događaja i osećanja koje želim da mi se dese.

Ja živim svoje dane, onako kako se nižu. Kada poteku razdragani, poželim da traju što duže i da me ništa nikad ne seti da sam koliko juče suzama ispraćala svaki dan, u grču zbog onog koji tek sledi. Želeći samo da mi još jednom neko zamrsi kosu (http://negoslava.blogspot.com/2012/08/samo-nek-mi-jos-jednom-neko-zamrsi-kosu.html). Da osetim nečiji dah na vratu i neku ruku u svojoj, praznoj šaci. Nečiji pogled, da me miluje. Nekoga dušom da grejem. 

Ne umem da sanjam ono što mi nedostaje (https://negoslava.wordpress.com/2012/10/27/nikada-sama-sa-njim/) , govorila sam stalno i iznova, kad god bi mi rekli kako je najvažnije umeti da želiš. Da negde neki vetar navodi moju želju u misli onog ko baš na mene čeka.Ko smeten, ne zna da me nađe, mene ovako smetenu. Čija plava dioptrija ne reaguje na moje ultra-crveno. 

Ne umeju te, moje želje, tvrdila sam,da pletu mrežu od snova oko zamišljenog izabranika kojem bi da ruke pružim, onako očajno sama. Pa da me sačeka širom otvorenog zagrljaja, samo meni potaman. 

Samo sam znala da lepo pričam svoju tugu. Pa su mi govorili da su i tuge lepe. 

I onda si me stavila u priču (https://negoslava.wordpress.com/2013/03/06/stavi-me-u-taj-tvoj-blog-i-pusti-me-da-placem/) . I zasta me pustila da plačem. 

A on je sve vreme bio, tu negde, pored mene. Naši životi su tekli paralelno i tako paralelni nisu ni mogli da se sretnu. On je sanjao moje ultra-crveno. Koje njegova plava nije znala da prepozna. 

Oboje smo videli ljubičasto. 

Moju kosu niko nije mrsio. I sve mi je više smetala, bez nade da ikada više nečija topla ruka željno prođe kroz nju. Znala sam, o kako sam samo znala da one ruke pružane ka meni nemaju tu toplinu, čuvanu baš za mene.

Onda sam jednoga dana, bez reči, odsekla svoju kosu, spletenu u dugu kiku. Rešena da više nikada ne dozvolim da poraste. 

Kroz suze koje su tekle zbog one željene ruke koja nikako da me sretne, nisam videla njega koji se opet kretao paralelno s mojim korakom. Pa sam mu gotovo stala na stopalo, dok je on zbunjeno širio ruke u pokušaju da me zadrži dok sam još bila na korak od pada. 

Šta sada još da ti kažem? 

Ti bi još jednu priču, al ne znam da li naš roman može u priču da stane. 

Obećao je da će biti uz mene, dugo, dovoljno dugo da mi jednom zamrsi kosu. 

Jedino me zamolio da se šišam što češće.

Sunday, March 15, 2015

Sestra

Sjećam se dana i dugih  dopisivanja. Meni je bilo čudno i pomalo smiješno. Njoj je srce drhturilo pod miškom. Bojala se je odbijanja. Bojala se je da ću reći ne trebaš mi. Iako samo par mjeseci starija, cijeli svoj život mene je željela potražiti.

A ja...

U ladicu sam spremila sve one godine odbijanja vlastite krvi. Spremila sam ružne riječi, ružne poglede i ogromnu krivnju koju su mi nabijali ljudi koji me uopće nisu poznavali. Nisu znali koje su mi boje oči i što radoznalo promatram njiima.  Nisu znali kako moja majka dijeli komad kruha na četvero. Svakom djetetu jednako. I onoj djeci koja ju nisu zvala majkom. Ništa nisu znali. Ni neprospavane noći ni nimalo lijepe dane. Ali važno je da su govorili.

Ona je skoro cijeli svoj život znala da postojim kao njezina krv . Kao njezina sestra. Ja nisam.

Ista krv ju je zatajila kao Petar Isusa.  Otac.

Ja sam imala tu sreću da ga upoznam, ali bolje da nisam. Ona nije imala tu sreću ili nesreću da ga ne upozna. Možda i bolje tako.

Doživjela ga je kao imaginarnu ličnost kojoj je u snovima trčala u zagrljaj. Ja sam to činila ali me to nikad nije ispunilo. Ruke su bile prazne. Bez osjećaja.

Nemam joj nimalo lijepo nešto reći o njemu. Lagati neću. Ionako je pola života bila obmanuta laži.

I bojimo se obje. Jer ne znamo kako zavoljeti jedna drugu.

Ne znamo kako započeti nešto što je trebalo davno.

I sav taj nemir, sve boje, svi strahovi.

Ona i ja smo sada majke.

Kad sam ju prvi put susrela , kada je dovela cijelu svoju obitelj da se napokon upoznamo, poklonila sam ju vrećicu bombona. Simbol.

Možda ona to nije shvatila. Možda nikad ni neće. Ja sam joj željela darovati nešto što neće morati dijeliti s drugom djecom. Djecom koja njezinu majku nisu zvala mamom. Ona je ipak podijelila. Sa svojom.

Jer srcu ne možeš narediti da ne voli. Da ne dijeli ljubav.

I sad skoro na pola života vidamo rane. Ona u svom kutu, ja u svom.

A mogle smo se držati za ruke. Mogle smo se ljuljati na jednoj ljuljački.  Mogle smo jedna drugoj plesti pletenice i vjenčiće od tratinčica.

Sad smo već pomalo sijede. No tko zna? Možda ćemo sjediti u vrtu dok oko nas budu trčali naši unuci.

Voljela bih to.

Za sve one dane što smo mogle, a nismo znale kako.Voljeti se bez straha , ružnih pogleda, nimalo lijepih riječi. Jednostavno se voljeti.

Moja sestra i ja.

Magdalena

Pogledajte Magdaleninu stranicu na facebook-u
https://www.facebook.com/pages/Magdalenina-svakodnevica/1418267018447272?fref=ts


Friday, March 13, 2015

Osmjeh bez kose

Predstavljam Vam Magdalenu. O sebi je rekla : ovakvu doživljavam sebe: U svom radnom vijeku radila sam puno zanimljivih i manje zanimljivih stvari. To me kao osobu naučilo puno toga, no ponajviše vrijednosti međuljudskih odnosa. U privatnom životu sam proživjela podosta događaja sretnih i manje sretnih koji su ojačali moj duh i promjenili moje stavove prema određenim stvarima. Jedno depresivno razdoblje me je ustvari i ojačalo. Pokrenula sam se sama želeći se izboriti za sebe i svoju obitelj. Njihova ljubav i podrška bila poticaj i shvatila sam da ipak vrijedim.
Moje kreativno pero je čamilo nekoliko godina, mogu reći da se našlo u nekoj spisateljskoj suhoći. No shvatila sam da pisanjem mogu izraziti svoje emocije, koje nikada nikom ne bih priznala licem u lice. Nikada nisam bila materijalno bogata, ali imam dovoljno za preživljavanje. Jednoga dana ću vjerovatno ukoričiti nešto od svojih radova. Neka ostane mom potomstvu da me ne zaborave....

Možete je pronaći na fb 
https://www.facebook.com/pages/Magdalenina-svakodnevica/1418267018447272?fref=ts

Stisni me samo malko ispod miške....Tako sam umorna..Iscrpljena...Hoćeš li se pobrinuti da djeca imaju danas ručak?
Zaplakala bi najradije ta žena velikih očiju i zaraznog osmjeha. Gledala je svoje slike na kojima je još imala kosu. Dugu i prelijepu. Nekad ju je plela u pletenice, kovrčala i peglala.
Danas više kose nema.
Uništila ju je tekućina koja uništava loše i smrtonosne izrasline u organizmu, tumore. No ta tekućina koliko god pomaže, čini i loše za druge dijelove čovjekova organizma. Nestaje kosa. Podočnjaci su do koljena, stalno si umoran, zaboravljaš stvari i često ti je mučnina. Kemoterapija. Svakog drugog četvrtka.
Njemu nije bilo važno što nema kosu. Nije mu bilo važno što nema ni grudi.
Bila mu je važna ona.
Samo nekolicina prijatelja ih je posjećivala. Ljudi se ne znaju snaći u takvim situacijama. Ne znaju o čemu bi razgovarali. Ništa više nije isto. Nijedno od njih im nije to zamjeralo.
Ali bilo je pogleda, u njezinu kosu, u njezine nepostojeće grudi.
More....
Što kažeš da odemo na more? Samo ti i ja? Na dva dana?
Djecu će pričuvati kumovi.
Ne brini se....naći ćemo novac za benzin.
Tamo nas nitko ne pozna, i nitko neće ispitivati.
Velike oči su govorile osmjehom. Rukama je pokušala odmaknuti šiške kojih nema.
Može. Da tebe nema, i da me ne voliš....ni mene ne bi bilo. Nemoj reći djeci da sam opet plakala.
Neću. Dođi. Usamljeno je ovo mjesto ispod moje miške. Tu pripadaš.

Magdalena


Thursday, March 12, 2015

Divanhana / Princip je isti sve su ostalo nijanse

Ima svakakvih ljubavi na ovom svjetu....neke su kratke kao dašak vjetra, brzo dođu, jos brže prođu.....a ima ih koje se dese, na prvi pogled i traju vječno, prerastu u legendu i žive stoljećima nakon što ljubavnici sami nestanu.
Ima ljubavi kad jedno voli a drugo ne. Ljubavi kad oboje vole, svak svom svojom silinom, ljubavi koje ubije daljina i onih koje prežive svaku teškoću na ovom svjetu.
Ima ljubavi koje se dese na pravom mjestu i u pravo vrjeme i ne prežive dugo....a ima i onih koje su se rodile u krivo vrjeme i na krivom mjestu a opet, uprkos svemu prebrode svaku tugu, bol, uvredu, tragediju......ostanu vječne, prerastu same sebe i postanu legende......ovo je priča o jednoj takvoj ljubavi.

Bila je godina 1894. Grad Prag, veličanstven u svojoj raskoši, pokriven djevičanskim plaštom prvog snjega. Topot konjskih kopita po ledenoj kaldrmi koja je vijugala uz brdo, od smrznute Vltave i preljepog Karlovog mosta, ka staroj jezgri grada i njegovim predivnim dvorcima.
U jednoj od mnogobrojnih kočija te noći, bio je i Franz, 31-godišnji, najpoželjniji neženja Evrope....predstolonasljednik, budući car Austro-Ugarske monarhije.
U dvorcu, sred mnoštva mladih, tek propupalih ljepotica otmena roda, stajala je i ona....Sophie Chotek. Kažu da nije bila naročito ljepa.....ali ko može suditi o tome? I koja to 26-togodišnjakinja može biti "ružna"?
Obraza nježnih poput latica ruže, duge crne kose, visoka, rasna.

Bila je to ljubav na prvi pogled, i na drugi pogled.....i na svaki pogled poslje toga. Bila je to vječna ljubav. Ljubav za sva vremena. Ljubav koja je od starta osuđena na propast. Ona koja je trajala i traje još....stotinu godina nakon što više nema ni Franza ni Sophie. Ljubav koja je prerasla u legendu. Ljubav koja je započela I-vi svjetski rat. Koju svi priželjkuju osjetiti bar jednom u životu i koje se svi, u isto vrjeme, plaše.
Sophie je bila otmena roda ali u usporedbi sa Franzom, bila je niko i ništa. Cjelom svjetu......sem njemu. Njemu je bila apsolutno sve. I tajili su tu svoju ljubav pune dvije godine. Nikome ni rječi. Niko nije ni smjeo znati za njih. On budući car, ona obična dvorska dama. I ko zna koliko dugo bi tajili svoja osjećanja od radoznalih pogleda, da jednom slučajno Franz nije zaboravio svoj sat i medaljon kad je bio u posjeti dvorcu kneginje Isabelle od Pressburga, gdje je Sophie bila dvorska dama u čekanju. Nakon Franzovog odlaska sluškinja je pronašla sat i medaljon koji je odmah prosljedila svojoj gospodarici Isabelli. Kao i svaka majka u ta vremena, (a i danas bi bilo potpuno isto) Isabella je očekivala da će ugledati sliku svoje kćerke Marie Christine u Franzovom medaljonu. To bi objasnilo Franzove česte posjete dvorcu Pressburga. Ljubav dvoje odabranih.

Ah, kakav je užas bio na licu kneginje Isabelle kad, umjesto ljepog lica svoje kćeri, ugleda lik svoje dvorske dame u čekanju....Sophie von Chotkove. I nastade skandal, do tada, neviđenih razmjera. Sophie bijaše odmah otjerana sa dvora a njihova ljubav okarakterizirana gnusnom, neprirodnom, nemogućom. Diže se nevjerovatna buka i prašina. Bilo je tu svega….boli, suza, kajanja, molbi za oprošta…..ali najviše je bilo ljubavi.
Car Franz Joseph odmah izjavi da brak između Franza Ferdinanda i Sophie nikada neće biti moguć. Umješaše se Car Wilhelm II od Njemačke, Car Nicholas II od Rusije, pa čak i Papa Leo XIII...stadoše na stranu ljubavi, radi mira i stabilnosti u monarhiji ali stari Car je bio neumoljiv. Vjenčanja neće biti.
Nije popuštao ni mladi Ferdinand....reče da drugu nikad neće voljeti.
6 godina trajala je borba za njihovu ljubav. Na kraju je stari Car ipak popustio. Vjenčanje je bilo 1. 07. 1900. godine. Niko od plemstva nije bio prisutan, samo Franzova maćeha Marie Theresa i njegove dvije polusestre Maria Annunziata i Aloys.

Ljubav je pobjedila....uz visoku cjenu. Možda i previsoku. To je morao biti samo "Morganatski brak" ili kako ga zovu "ljevoruki brak", u kojem, djeca rođena ne mogu nasljediti ni tron, ni titulu, ni privilegije, kao što se ni Sophie nikada nije smjela spomenuti kao zvanična supruga, niti pojaviti na bilo kojem javnom skupu, rame uz rame, sa svojim suprugom. Kao da nije ni postojala....čak ni u pozorištu, nije joj bio dozvoljen pristup u njegovu ložu. Jedino mjesto ikada, na kojem je mogla biti uz svog voljenog, bila bi vojna posjeta inostranstvu. To je što se ticalo javnosti. Privatno, Sophie je imala najbolje mjesto, u srcu voljenog čovjeka. Tu joj nije bilo ni premca ni takmaca. Bila je jedina. Ona najvoljenija.
Sva ta silna ignorisanja i šikaniranja ipak nisu mogla nauditi njihovoj ljubavi. Što je svjet oko njih bio okrutniji prema Sophie, činilo se da je Franz više i strasnije volio. 14 godina su živjeli u svome svjetu, u ljubavi, izrodili troje djece i ništa im nije moglo stati na put.

Onda je došao poziv iz male  državice u srcu Evrope, Bosne i Hercegovine. Zvali su Franza na promatranje vojnog manevra. S obzirom da im se bližila godišnjica braka, Ferdinand je odlučio sa sobom povesti svoju ljubljenu Sophie. I to bilo prvi put da se njih dvoje mogu pojaviti zajedno u javnosti, kao muž i žena, na istom mjestu. Prvi put u 20 godina njihove ljubavi.!!!!!

Stigli su u Sarajevo 28.06.1914 u 10:10 ujutro kad su sjeli u auto otvorenog krova i krenuli u povorci ka Gradskoj Vjećnici. U 10:45 prolazili su kraj Gavrila Principa, koji je sa razdaljine od metar i pol, ispalio nekoliko metaka u njihovo vozilo. Franz Ferdinand je pogođen u vrat, Sophie u stomak. Pričalo se da je bila noseća sa njihovim četvrtim djetetom iako ta informacija nikada nije bila zvanično potvrđena ni opovrgnuta. Smrtno ranjena Sophie je pala, glavom među Franzova koljena. Potrgane vratne žile, iz koje je prskala carska krv, Franz je nekoliko puta prošaputao "Nije mi ništa. Sophie, ljubavi moja, ne smiješ umrjeti zbog naše djece". To su mu bile posljednje rječi.
28.06.1914 godine u 11:30 Franz Ferdinand i njegova voljena supruga Sophie proglašeni su mrtvima. To je bilo prije 100 godina.

To je bila ljubav u pogrešno vrjeme, na pogrešnom mjestu. Ljubav koja je izdržala sve prepreke i nadživila i same ljubavnike. To je bila ljubav koja je prešla u legendu......ljubav koju svi mi priželjkujemo osjetiti bar jednom u životu i koje se svi, u isto vrjeme plašimo.

To je ljubav kojom ja volim tebe.


Wednesday, March 11, 2015

Divanhana / Priče o ljubavi iz moga kraja

Dragi moji,
Svako mjesto na ovom svjetu ima svoju ljubavnu priču. Verona se diči Romeom i Juliet. Convall su krasili Tristan i Izolda. Trojanski rat se vodio zbog ljubavi Parisa i Helene. Rimsko Carstvo se treslo od ljubavi Marka Antonia i Kleopatre.

O ljubavima, mogućim i onim malo manje ostvarljivim, pisane su najljepše pjesme i najtužnije knjige. Sve počinje i završava sa tom magijom koju ljubav unese u naše živote.

Pozivam Vas da se osvrnete oko sebe, upitate svoje majke i bake, očeve i djedove ili da jednostavno ispričate, iz svog ugla, ljubavnu priču koja je na neki način obilježila mjesto u kojem živite.

Nije bitno da li se pisanjem bavite iz hobija, ili samo ispisujete SMS poruke. Odvojite malo vremena, napišite priču o ljubavi iz svoga mjesta. Pošaljite je na faraoversea@gmail.com i podjelit će mo je u Divanhani svim čitaocima. Neka to bude mjesto naših okupljanja i opuštanja.

Do skorog "čitanja".

Farah