Friday, August 28, 2015

Slučajna ljubav


Smješkao se šeretski pričajući šalu na račun plavuša. Čitavo društvo se smijalo i dobacivalo, svi osim nje. Gledala ga je razmišljajući o malim dosjetkama koje joj je svakodnevno pričao na povratku kući, dok je svim silama pokušavao da dokuči šta se vrzma po njenoj glavi ili da ugrabi bar malo njene pažnje. Sve je bilo uzalud. Mogla mu je pročitati na licu, iz tog vražijeg osmjeha, iz bezobraznog pogleda da je tu istu foru prodavao i ranije. Imala je čudan njuh kada su bili u pitanju takvi kao on.Njuh koji je naslućivao da je mangup, zavodnik, zajebant, a isto vrijeme joj je prijalo. A on ili nije ni slutio da je to bio samo jedan od hiljadu njenih *špricer* gardova ili je čekao. Iz zasjede, lukavo, čekajući pogodan moment za novi lagani napad sa savršeno uvježbanim udvaranjem. Čekao je na samo jedan mig njenog oka i znak da joj se dopada, da joj prija sve to njegovo.
Vraćali su se svaki dan zajedno. Njegova velikodušna ponuda da je vozi kući, jer mu je usput, sigurno je bila jedan dio plana, mislila je. Nije marila jer joj nije padalo na pamet ni tad ni nikad ranije da oženjen čovjek može da se udvara nekome ko isto tako ima porodicu i bračnog druga. Sve je bilo normalno za nju. Željna pažnje, nježnosti i par lijepih riječi, razdraganog prijateljstva, vremenom se opustila i počela uživati u tim neobaveznim razgovorima i vožnjama kući. Komplimentima nije bilo kraja, onim nenametljivim, indirektnim, skoro stidljivim u početku, pa do otvorenih izliva privlačnosti. Nikada nije vidio takve badem oči, ispunjene iskrama i tugom u isto vrijeme. Želio je naslikati njene usne, jer je mogao da zamisli njihov slatki ljepljivi, kao zrela smokva, ukus. Ćutala je. Poslije svakog njegovog komplimenta bezglavo je mijenjala temu, pričajući o nekim suprotnim ovozemaljskim stvarima. Jer takav šarm i takve stvari nije doživjela već ni sama se nije sjećala od kada. I zaboravila je da bi njene oči mogle iskriti i da njene usne mogu još biti slatko ljepljive od želje za samo jednim nježnim dodirom drugih, ljepljivih, slatkih. Onih koje isto žele.
Poljubac, razmišljala bi ulazeći u kuću, možda samo poljubac, ne bi bio grijeh. Ali pri ulasku u kuću i realnost sve bi nestalo, raspršilo bi se u hiljade mjehurića. Realnost ju je naučila da je ona samo neko ko treba da izvršava ono što se očekuje od nje. Komplimenti u toj realnosti nisu postojali. Ni poljupci, ni zagrljaji, ni nježnosti. Sve je bilo njoj već odavno mrska realnost zbog koje se ljutila na samu sebe, jer nije bila jaka ili nije htjela iz nekih njoj nepoznatih razloga da okonča. Nije bilo razgovora, smijeha, sve se vrtilo po pravilima, njegovim pravilima, onoga sa kojim je prije 16 godina odlučila da bude zajedno. U dobru i u zlu. Možda je mislila da će biti više dobro nego ono drugo, ali je već odavno utrnula i nije se više obazirala. Sve do sad. Sve dok nije upoznala i onu drugu stranu, pa makar i zabranjenu.
I desilo se slučajno, ili isplanirano opet, ali njihova veza je počela da se pretvara u opsesiju, u ljubav, u strast, u želju da ostaneš tu i više nikad se ne vratiš tamo gdje moraš. Shvatila je da nije bilo lažno. Njegovi komplimenti, pažnja, ljubav, nježnost, postajale su svakim danom jače. Vožnja kući se pretvorila u ljubavne sastanake. Kratki ukradeni momenti, šetnje, ručkovi, kupovine, bjegovi vikendom sve je to postalo stvarno.
Jedne subote joj je samo došao pod prozor i rekao da on ne može bez nje ni vikend proživjeti. Tada su počeli ukradeni vikend sati. Objavio joj je odluku da će početi tražiti mali kutak za njih, da ne moraju da se kriju, da se plaše da će ih neko vidjeti. Planirao odmore sa njom, pričao joj priče kako će kada budu zajedno i u poodmaklim godinama ići u Pariz, a imati malu kućicu na moru, jer je znao koliko je voljela more i nježni dodir pijeska. Zvao je sa svih mjesta gdje je provodio odmore sa bračnim drugom, pisao joj pisma.
Susreti poslije tih odmora su bili još intenzivniji, kao da su željeli da nadoknade svaki izgubljeni trenutak. Čak je želio da upozna njene bliske prijatelje i bio je sretan kada je bio pretstavljen jednoj od njih. Kao malo dijete se radovao, smijao i glasno šaputao * Volim vas gospođo, volim vas i bez vas ne mogu dalje*. Snaga i ljubav koji su je nosili je bila njen saveznik da još uvijek ostane prisebna, odmjerena u kući. Da se ništa ne primjeti. Bila je sigurna da će se sve desiti, da će ta *love story* biti dio nje, dio njih do kraja života.
To večer kao da su osjetili da nailazi oluja, uobičajeno vrijeme povratka kući su zanemarili. Njen povratak u relanost se pretvorio u pakao. Zakašnjenje i nije bilo veliko, ali sumnje zbog glasina su izazvale bezbrojna pitanja i optuživanja. Taj dolazak kući nije zaboravila niti će ikada. Imala je ona i gorih trenutaka sa njim, koji su ostavljali vidne tragove, ali riječi su je više boljele. U trenutku se sve razdanilo, shvatila je da je ovo još jedna jedina karta koja može da je spasi, da je odvede u spokoj. Optužbe, pitanja, uvrede, trajalo je satima dok nije priznala. Bila je iznenađena tom svojom mirnoćom i sigurnošću izgovarajući *Da, istina je*.
Tog trenutka oluja se pretvorila u najdivlji tornado, ne vjerujući da se to njemu može desiti, uvrede, optuživanja i sve drugo ju je šamaralo najjačim udarcima. A u isto vrijeme ništa je nije pomjerilo. Ukopana na fotelji gledala ga je ali kao da nije vidjela niti čula ništa. Agonija se pretvorila u još veću. Odlazak njegovoj kući i njen sram je bio objelodanjen ne samo njenim, njegovim, njihovim prijateljima već i njenoj porodici. *Svi trebaju da znaju ko si i šta si* ne sjećajući se da je 16 godina bila uzorna majka, domaćica, spremačica, njegovateljica poslije svih operacija, boksing vreća, otirač, kurva za njegove trenutne zadovoljštine, i na kraju njegova žena. Ili da li je bila žena? Znala je da je zadnjih nekoliko mjeseci sigurno bila žena, voljena, njegovana i poštovana. Znala je, sad kada je sve moglo da se ostvari, on njen saučesnik u ljubavi je odustao, pobjegao. Sakrio se, pokorio se, uplašio se, postidio se. I što ju je najviše zaboljelo, rekao da je to bila samo avantura. Sigurno jedna od mnogih, samo malo drugačija.
Često je sjedila zamišljena na njihovoj klupi, čekujući da sve prođe. Kako došlo tako prošlo, rekli bi naši stari ili njena mama koja ju je uvijek zadirkivala pjesmom *živiš u oblacima mala…*. Živjela je, ali ne u oblacima. Osjećala je tu ljubav upijenu u svaku svoju poru, damar, drhtala je i od želje i od razočarenja. Ništa se nije promjenilo, a sve je bilo drugačije.
Njena surova realnost se nastavila, uz svakodnevne uvrede, optužbe, a onaj koji ju je volio otišao je, okrenuo leđa. Ali samo dok se strasti nisu smirile. Počeo ju je ponovo oblijetati, zvati, tražiti.
Zašto, pitala je.
Jer te volim i ne mogu bez tebe.
Prolazili su dani, mjeseci, godine. I dalje ju je tražio, zvao, nije popuštala. Jer još jedan susret joj je bio dovoljan da shvati da nikad neće napustiti svoje stalno gnijezdo, da možda i jeste maštao kao i ona, ali nije bio dovoljno jak da pođe dalje, sa njom.

Uskoro sve je još više postalo stvarnost kada joj je njen saputnik poslije 20 godina rekao da želi da živi sa nekim drugim ko ga čini sretnim. Čitavo to vrijeme je znala, osjećala da je tražio nekoga da zada povratni udarac, da mu je osveta slatka, najslađa i da neće odustati dok je ne ostvari. Nisu bila važna ni djeca ni bilo šta, on ide u novi život. Osjetila je olakšanje i radost shvatajući da je to jedini izlaz za nju. Jedini bijeg iz bolesnog i zatrovanog kruga koji je jednom, samo jednom za trenutak bio prekinut. Prekinut sa onim koji je i danas skriveno posmatra i pokušava da nastavi ono što je davno sam uništio, ne sluteći da mu ne vjeruje više ni kada joj kaže dobar dan.