GLAVNA NAGRADA

Danas na divan sjedoh sa jednom mladom djevojkom. Predstavljam Vam Alisu i njenu Zemlju Čudesa. Htjedoh sa Vama da podjelim kako ona gleda na ljubav. Sjedite uz nas dvije pa čujte i ovu priču.

U početku je to uglavnom zaljubljenost. Onako kako to obično i bude na početku svake ljubavi. Iz nje se vremenom rađa ljubomora. Ako je prava ljubav onda godi, ako nije onda se ljubomora pretvara u nepovjerenje. A onda se ta ljubav (kakva god da je) proširi do neba, do Kambodže, do Zanzibara, do Crnog mora…
I da nisam ponovo osjetila tvoje postojanje možda ne bih ni primijetila kako su se počele postavljati nove granice neke nove ljubavi.

Još uvijek volim sve tvoje. Još uvijek je u meni živa ljubav i strast koju smo imali. Volio si me onakvu kakva jesam. I nikad nisam sumnjala u tu ljubav. S tobom sam pobijedila sve strahove i zaboravila svu bol. Moj jedini strah je bio da nećeš ponovo doći a moja jedina bol rastanak s tobom.

S tobom mi nisu trebala nikakva pravila i upute za ponašanje u vezi iz kojekakvih knjiga i časopisa, jer je sve jednostavno savršeno funkcionisalo. Naše jedino pravilo kojeg smo se oboje nepogrešivo držali bila je ljubav. Uz nju je sve počinjalo i završavalo se.
Podsjetio si me kako je ljubav lijepa i kako ruši sve prepreke, a još je ljepša kad je zrela i razumna. Naučio si me da sve što se hoće to se i može.

Volio si me. Puno. Ne znam tačno definisati taj pojam niti odrediti njegove granice, ali znam da je bilo dalje i od neba i od Kambodže i od Zanzibara, dalje i od Crnog mora. Jer, prava ljubav ne priznaje i ne poznaje nikakve granice. 

Ispunjavao si sve moje velike i male želje. I toliko si me dugo hranio ljubavlju da sam zaboravila ko sam ustvari. Tek svaki novi me podsjeti da sam imala život prije tebe i da postoji život i poslije tebe. Svaki novi ima nešto tvoje, ali i svi da se sastave ne mogu biti ti. S tobom mi nije trebalo ništa, imala sam sve.

Sad bih da nemam ništa a da imam tebe. Ti si bio moja glavna nagrada.
I uvijek si tu. U mojoj glavi.

Volim tvoje postojanje jer samo sam tako živa. Samo tako mogu i ja da postojim. I samo tako mogu da preskočim pravila i upute za ponašanje u vezi iz kojekavih knjiga i časopis. Tvoje postojanje je dovoljno da se kod svih drugih probudi onaj mužijački nagon za borbu oko plijena. I da počne borba za nešto što nikada više neće bit ničije. Ne onako kako je bilo tvoje.

Volila bih da prestaneš da postojiš u mojoj glavi i da ponovo postojiš u mom životu. Da sa strahom čekam kad ćeš mi ponovo doći, da me hiljadu puta pitaš jesam li ja tvoja ljubav iako znaš odgovor i da me opet boli rastanak s tobom. Jer, još uvijek te volim. Ne do neba, ni do Kambodže, ni do Zanzibara, ni Crnog mora… nego puno. 

Volim sve ono što vidim kod tebe i sve ono što ne vidim. Volim kako razmišljaš. Volim sve tvoje mane jer se one savršeno slažu s mojim vrlinama. Čak mislim da se i one nemani koje nas proganjaju dobro slažu. Pa i položaj zvijezda je bio idealan u vrijeme kad smo se mi rađali.

Jednom sam negdje pročitala opis ljubavi koji kaže: da je manja bila bi opipljiva, da je veća bila bi lažna. E takva je i moja prema tebi. I ta ljubav piše nova pravila i upute za ponašanje u vezi, jer sve što se dešava drugačije od nje nije iskreno i nije dovoljno.

Tek onaj koji uspije da izađe izvan tih granica moći će i da se osjeća kao pobjednik u ovoj borbi za opstanak, u kojoj sam ja glavna nagrada.