Slučajna ljubav

Smješkao se šeretski pričajući šalu na račun plavuša. Čitavo društvo se smijalo i dobacivalo, svi osim nje. Gledala ga je razmišljajući o malim dosjetkama koje joj je svakodnevno pričao na povratku kući, dok je svim silama pokušavao da dokuči šta se vrzma po njenoj glavi ili da ugrabi bar malo njene pažnje. Sve je bilo uzalud. Mogla mu je pročitati na licu, iz tog vražijeg osmjeha, iz bezobraznog pogleda da je tu istu foru prodavao i ranije. Imala je čudan njuh kada su bili u pitanju takvi kao on.Njuh koji je naslućivao da je mangup, zavodnik, zajebant, a isto vrijeme joj je prijalo. A on ili nije ni slutio da je to bio samo jedan od hiljadu njenih *špricer* gardova ili je čekao. Iz zasjede, lukavo, čekajući pogodan moment za novi lagani napad sa savršeno uvježbanim udvaranjem. Čekao je na samo jedan mig njenog oka i znak da joj se dopada, da joj prija sve to njegovo.

Vraćali su se svaki dan zajedno. Njegova velikodušna ponuda da je vozi kući, jer mu je usput, sigurno je bila jedan dio plana, mislila je. Nije marila jer joj nije padalo na pamet ni tad ni nikad ranije da oženjen čovjek može da se udvara nekome ko isto tako ima porodicu i bračnog druga. Sve je bilo normalno za nju. Željna pažnje, nježnosti i par lijepih riječi, razdraganog prijateljstva, vremenom se opustila i počela uživati u tim neobaveznim razgovorima i vožnjama kući. Komplimentima nije bilo kraja, onim nenametljivim, indirektnim, skoro stidljivim u početku, pa do otvorenih izliva privlačnosti. Nikada nije vidio takve badem oči, ispunjene iskrama i tugom u isto vrijeme. Želio je naslikati njene usne, jer je mogao da zamisli njihov slatki ljepljivi, kao zrela smokva, ukus. Ćutala je. Poslije svakog njegovog komplimenta bezglavo je mijenjala temu, pričajući o nekim suprotnim ovozemaljskim stvarima. Jer takav šarm i takve stvari nije doživjela već ni sama se nije sjećala od kada. I zaboravila je da bi njene oči mogle iskriti i da njene usne mogu još biti slatko ljepljive od želje za samo jednim nježnim dodirom drugih, ljepljivih, slatkih. Onih koje isto žele.

Poljubac, razmišljala bi ulazeći u kuću, možda samo poljubac, ne bi bio grijeh. Ali pri ulasku u kuću i realnost sve bi nestalo, raspršilo bi se u hiljade mjehurića. Realnost ju je naučila da je ona samo neko ko treba da izvršava ono što se očekuje od nje. Komplimenti u toj realnosti nisu postojali. Ni poljupci, ni zagrljaji, ni nježnosti. Sve je bilo njoj već odavno mrska realnost zbog koje se ljutila na samu sebe, jer nije bila jaka ili nije htjela iz nekih njoj nepoznatih razloga da okonča. Nije bilo razgovora, smijeha, sve se vrtilo po pravilima, njegovim pravilima, onoga sa kojim je prije 16 godina odlučila da bude zajedno. U dobru i u zlu. Možda je mislila da će biti više dobro nego ono drugo, ali je već odavno utrnula i nije se više obazirala. Sve do sad. Sve dok nije upoznala i onu drugu stranu, pa makar i zabranjenu.

I desilo se slučajno, ili isplanirano opet, ali njihova veza je počela da se pretvara u opsesiju, u ljubav, u strast, u želju da ostaneš tu i više nikad se ne vratiš tamo gdje moraš. Shvatila je da nije bilo lažno. Njegovi komplimenti, pažnja, ljubav, nježnost, postajale su svakim danom jače. Vožnja kući se pretvorila u ljubavne sastanake. Kratki ukradeni momenti, šetnje, ručkovi, kupovine, bjegovi vikendom sve je to postalo stvarno.

Jedne subote joj je samo došao pod prozor i rekao da on ne može bez nje ni vikend proživjeti. Tada su počeli ukradeni vikend sati. Objavio joj je odluku da će početi tražiti mali kutak za njih, da ne moraju da se kriju, da se plaše da će ih neko vidjeti. Planirao odmore sa njom, pričao joj priče kako će kada budu zajedno i u poodmaklim godinama ići u Pariz, a imati malu kućicu na moru, jer je znao koliko je voljela more i nježni dodir pijeska. Zvao je sa svih mjesta gdje je provodio odmore sa bračnim drugom, pisao joj pisma.

Susreti poslije tih odmora su bili još intenzivniji, kao da su željeli da nadoknade svaki izgubljeni trenutak. Čak je želio da upozna njene bliske prijatelje i bio je sretan kada je bio pretstavljen jednoj od njih. Kao malo dijete se radovao, smijao i glasno šaputao * Volim vas gospođo, volim vas i bez vas ne mogu dalje*. Snaga i ljubav koji su je nosili je bila njen saveznik da još uvijek ostane prisebna, odmjerena u kući. Da se ništa ne primjeti. Bila je sigurna da će se sve desiti, da će ta *love story* biti dio nje, dio njih do kraja života.

To večer kao da su osjetili da nailazi oluja, uobičajeno vrijeme povratka kući su zanemarili. Njen povratak u relanost se pretvorio u pakao. Zakašnjenje i nije bilo veliko, ali sumnje zbog glasina su izazvale bezbrojna pitanja i optuživanja. Taj dolazak kući nije zaboravila niti će ikada. Imala je ona i gorih trenutaka sa njim, koji su ostavljali vidne tragove, ali riječi su je više boljele. U trenutku se sve razdanilo, shvatila je da je ovo još jedna jedina karta koja može da je spasi, da je odvede u spokoj. Optužbe, pitanja, uvrede, trajalo je satima dok nije priznala. Bila je iznenađena tom svojom mirnoćom i sigurnošću izgovarajući *Da, istina je*.

Tog trenutka oluja se pretvorila u najdivlji tornado, ne vjerujući da se to njemu može desiti, uvrede, optuživanja i sve drugo ju je šamaralo najjačim udarcima. A u isto vrijeme ništa je nije pomjerilo. Ukopana na fotelji gledala ga je ali kao da nije vidjela niti čula ništa. Agonija se pretvorila u još veću. Odlazak njegovoj kući i njen sram je bio objelodanjen ne samo njenim, njegovim, njihovim prijateljima već i njenoj porodici. *Svi trebaju da znaju ko si i šta si* ne sjećajući se da je 16 godina bila uzorna majka, domaćica, spremačica, njegovateljica poslije svih operacija, boksing vreća, otirač, kurva za njegove trenutne zadovoljštine, i na kraju njegova žena. Ili da li je bila žena? Znala je da je zadnjih nekoliko mjeseci sigurno bila žena, voljena, njegovana i poštovana. Znala je, sad kada je sve moglo da se ostvari, on njen saučesnik u ljubavi je odustao, pobjegao. Sakrio se, pokorio se, uplašio se, postidio se. I što ju je najviše zaboljelo, rekao da je to bila samo avantura. Sigurno jedna od mnogih, samo malo drugačija.

Često je sjedila zamišljena na njihovoj klupi, čekujući da sve prođe. Kako došlo tako prošlo, rekli bi naši stari ili njena mama koja ju je uvijek zadirkivala pjesmom *živiš u oblacima mala…*. Živjela je, ali ne u oblacima. Osjećala je tu ljubav upijenu u svaku svoju poru, damar, drhtala je i od želje i od razočarenja. Ništa se nije promjenilo, a sve je bilo drugačije.

Njena surova realnost se nastavila, uz svakodnevne uvrede, optužbe, a onaj koji ju je volio otišao je, okrenuo leđa. Ali samo dok se strasti nisu smirile. Počeo ju je ponovo oblijetati, zvati, tražiti.

Zašto, pitala je.

Jer te volim i ne mogu bez tebe.

Prolazili su dani, mjeseci, godine. I dalje ju je tražio, zvao, nije popuštala. Jer još jedan susret joj je bio dovoljan da shvati da nikad neće napustiti svoje stalno gnijezdo, da možda i jeste maštao kao i ona, ali nije bio dovoljno jak da pođe dalje, sa njom.

Uskoro sve je još više postalo stvarnost kada joj je njen saputnik poslije 20 godina rekao da želi da živi sa nekim drugim ko ga čini sretnim. Čitavo to vrijeme je znala, osjećala da je tražio nekoga da zada povratni udarac, da mu je osveta slatka, najslađa i da neće odustati dok je ne ostvari. Nisu bila važna ni djeca ni bilo šta, on ide u novi život. Osjetila je olakšanje i radost shvatajući da je to jedini izlaz za nju. Jedini bijeg iz bolesnog i zatrovanog kruga koji je jednom, samo jednom za trenutak bio prekinut. Prekinut sa onim koji je i danas skriveno posmatra i pokušava da nastavi ono što je davno sam uništio, ne sluteći da mu ne vjeruje više ni kada joj kaže dobar dan.

Kad zaboraviš Juli

"Sigurna si da ti nije hladno", pitao ju je već treći put u zadnjih pet minuta. Stajali su ispred Rock-a lagano njišući se u ritmu psihodelije, nazdravljajući nečemu, a da ni sami nisu znali čemu. Znali su samo da je magija već odavno bila prisutna, ali im okolnosti nisu dopuštale da se desi....bilo šta.

"Ma ne brini, super sam", folirala je kao i obično, obučena u laganu indijsku haljinu i samo minijaturni veš ispod nje. Oh kako je obožavala tu haljinu na kojoj su joj svi zavidjeli. Bila je njeno glavno obilježje tog ljeta. Tata napravio si fantastičan izbor ili neko od tvojih dragih saradnica, pomislila je, zadovoljna. I mada je haljina prekrivala sve do gležnjeva, onako lepršava pastelih ljubičasto zelenih tonova, naziralo se ono što je bilo ispod. Nikad nije ni isticala to nešto.

Male grudi, bila je sretna što nije morala nositi "stisnjak" kako su ga zvale njene drugarice, struk koji si mogao obuhvatiti sa obje ruke i obline ispod struka, koje su joj uvijek zadavale glavobolju kada bi obukla farmerice. Ili kada je morala biti u trikou na fizičkom. E onda su nastajale peripetije, jer su svi drugari htjeli da stoje iza nje. Kao da je njena pozadina bila na aukciji, a oni procjenjivali to obličje i takmičili se ko će više ponuditi. Uvijek je bila užasnuta tim osjećajem razgolićenosti.

Veče je trebalo da bude kao i svako drugo. Kaktus, Đerdan, Rock, standardna maršuta, ali uvijek bi se desilo nešto novo sa starim dobro poznatim društvom.

"Dobro, vjerujem ti" rekao je gledajući je onim dječačkim pogledom " Ali nisam siguran da će biti zabavno na motoru".

Već je okusila to uzbuđenje ranije, u prvoj vožnji prije godinu dana, kada je bila izbezumljena od ushićenosti i čudne slasti brzine, slobode i neizvjesnosti. I tako je bilo svaki put. Na prvi zvuk pokrenulo bi se ono najdublje u njoj, želja za izazovom, inat vjetru koji bi udarao u lice i osjećaj visokih ptičijih frekfencija. Tačno tako, uvijek bi zamišljala da leti, i da nikada neće prestati. Polagano joj je pomogao da obuče njegovu jaknu, bez dodira, kao da se plašio da će se opržiti. Naravno nisu imali kacige, ni tad ni poslije. Sve je bila improvizacija.

I tako su počele njihove vožnje po gradu, zajednička druženja, nikad sami, jer ON je imao nekoga, a ona je imala samo sebe. Nekad se ne bi vidjeli danima, a onda bi prvi susret poslije svih tih dana bio čaroban, bezbrižan, neobavezan. I sve je još uvijek lebdjelo u zraku. Osjećala se ta neka čudna želja da pripadneš , poklekneš, da budeš blizu a dovoljno daleko.

Jedno veče, neplanirano, spontano, društvo se sastalo kod njega. Smijeh, muzika, opuštenost. Na trenutak se zapitala gdje li je ONA, ali je zaboravila sve onog momenta kada su se zatekli sami. Drhtala je i od želje i uzbuđenja, ali i od nekog čudnog straha koji joj se odjednom uvukao u kožu. Dodiri, poljupci, milovanje, i na kraju ono što ni sama nije znala, da li želi ili ne. Bila je zbunjena tom nedoumicom, tim čudnim osjećanjem da će sve biti drugačije, opirala se u momentima.

Nije više bio onaj nježni muškarac sa dječačkim osmjehom. Njegove ruke su je grabile dok ju je ljubio skoro divljački, i svaki put kada bi pokušala da se izmigolji iz tih ruku sada već uspaljenog muškarca, on bi bio još uporniji. I prestala je da se odupire, pustila je da se desi, svjesna da je i sama učestovala u tome. Nastao je tajac, zbunjenost. Ravnodušnost je zamjenila želju i magiju koja je postojala samo nekoliko sati prije.

Ustala je i otišla. Ništa nije osjećala, samo je htjela da opere svu tu "prljavštinu" sa sebe, jer je to bio prvi put da je pripala nekome nakon velikog razočarenja sa Dalmatincem.Nakon obećanja samoj sebi da neće dugo ili više nikada pripasti nekome.

Bila je ona malo i zaljubljena u tog "dječaka", ili je mislila da je to to. Možda je našla utočište za njenu poderanu dušu, možda ju je i volio. Sve je to prolazilo munjevitom brzinom kroz njenu glavu, a u isto vrijeme gadila se samoj sebi.

Prošlo je malo vremena, nije više odlazila u Rock, tražili su je, a ona se sakrivala. Od njega, od sebe, ni sama više nije znala od koga. Dva mjeseca kasnije spremajući se na fakultet, osjetila je čudnu mučninu, nesvjesticu, ali nije obraćala pažnju misleći da je sve to posljedica ludačkog tempa ispita, projekata i neprospavanih noći. Ponovilo se još par puta. Ponekad bi se na trenutak zamislila i nasmijala mogućnosti da možda nije to ono. Ali kako bi i bilo kada je imala redovno zadnja dva mjeseca, istina u mnogo manjem obliku ali je imala.

Njeno mršanje i gubitak apetita je konačno postala uzbuna za njenu mamu da nešto nije u redu. I mama kao mama, koliko god je bila zatvorena za te teme, jedan dan je postavila pitanje i predložila da idu kod doktora jer je počela da se brine. Pristala je. Ne da zadovolji mamu nego da smiri sebe. Neki unutrašnji glas joj je šaputao da se dešava nešto čudno. I znala je da je taj osjećaj nikad nije varao. To je bilo ono nešto najjače u njoj, na što se uvijek oslanjala, nije je iznevejrilo nikad osim ako bi ga potisnula u sebi, birajući onu zločestu stranu da bi kaznila sebe ili one oko sebe. To je uvijek bilo tako.

Šok koji ih je dočekao nakon pregleda je objema oduzeo moć govora. Bila je u skoro trećem mjesecu trudnoće, i da mora što prije odlučiti šta će, jer komisija odlučuje o takvim "kasnim" slučajevima. I odjednom je shvatila da je postala slučaj. Za sebe, za mamu, za nekoga ko nije ni sanjao da će jedna noć slasti promjeniti čitav život, njen, onih koji je vole i oni koji nisu ni slutili ništa.

Sve se desilo nevjerovatnom brzinom. Odluka je donesena tu odmah. Nije mogla ni da zamisli da će mama biti njena jedina podrška, njen stub, snaga u svemu tome. Da će biti umotana u višestruki pokrivač ljubavi i pažnje, bez ispitivanja, optuživanja, strogih pogleda. Tako je najbolje, bilo je jedino što je mama izgovorila. Vidjela je ona i onu zabrinutu stranu šta će biti poslije, kada dođe vrijeme, ali nije marila.

Nije osjećala ništa, samo praznu, izgrebanu utrobu, sjećajući se najsitnijih detalja tog popodneva u klinici. Čula je vrisku, a da više nije znala da li je bila njena ili druge dvije žene koje su ležale pored nje u isto vrijeme. Bila je skamenjena saznanjem da je uništila ne ljubav, nego jedno malo stvorenje koje je bilo samo njeno i ničije više.

Nikad nije pričala o tome, nije mami rekla ko je ON, nije njemu rekla da je mogao postati otac. A i zašto bi? Da li bi se nešto promjenilo? Možda! A i da jeste, znala je da ne želi to, ili je samo samu sebe zavaravala. Lutala bi danima poslije predavanja, milujući se po praznom udubljenom stomaku, zamišljajući šta bi bilo da je.... Smišljala imena, više ženska nego muška, nečujno vrištala od bola koji je nanjela ne sebi nego tom malom nedužnom, bespomoćnom stvorenju. Bila je neko drugi u svojoj koži. Zločinac, bespomoćno tražeći izgovor za svoj zločin.

Prolazili su mjeseci, bol je bio isti ,ako ne i jači. Često je razmišljala o njemu. Saznala je da je počeo raditi u firmi njenog tate. Tata je mnogo pričao o njemu. Čak je spominjao i neka druženja sa njegovim roditeljima, koja su se i desila ali bez nje, bez njega. Niko nije ni slutio da je sve tako bilo povezano, do najsitnijih detalja. Čak ni mama nje znala da je to ON.

Sve do tog dana u Julu, godinu dan nakon svega, kada je tata došao očajan kući, mrmljajući i u suzama govoreći da je ON poginuo. Na putu od jednog do drugog gradilišta. Na putu za Jahorinu. I po prvi put čuo se njen vrisak, kao najglasnija zvona koja udaraju svom snagom, kao krik ranjene ptice, koja se očajnički bori za zadnji dah života. Njen krik je mami otkrio sve. Znala je, vidjela joj je u očima da je shvatila. I tada se klupko odmotalo. Saznao je i tata. Ništa više nije bila tajna, bilo je još bolnije, saznanje da je sada sve nestalo. Po prvi put je osjetila ljubav koju je nosila to čitavo vrijeme, ili možda više čudnu opsjednutost njime, i neizmjernu tugu kada je saznala da je trebao da se vjenča samo 2 mjeseca poslije tog tužnog događaja.

Prijateljica joj je par godina kasnije rekla da ju je spominjao često, pitao za nju, i da je njegova buduća, ONA trebala da dobije bebu kratko nakon planiranog vjenčanja. Slušajući prijateljicu, samo je osjetila vrele suze koje je i danas peku. Nije joj nikad ispričala svoju priču, kratku, bolnu, nikad zaboravljenu i oproštenu.

"Ma ne brini, super sam" folirala je kao i obično, ne sluteći da će to postati njena jedina zakletva od tada.

D.B.

Odbačena ljubav

Tetka Milesa je pravila šam za tortu. Gledala sam kako to ona radi i čudila se, kako će to od umućenih belanaca, koja je mutila žicom i vrućeg sirupa od šećera koji je sipala kap po kap da ispadne šne za tortu, koja je stajala na stalku, na sredini stola? Masa je postajala sve gušća i gušća i nekako glatko sjajna. Dok je mutila, s vremena na vreme me je zapitkivala o svojoj ćerki, Biljani .

Otkud to da ne znam gde je, kako to da joj ona, Biljana, ništa ne priča gde idemo i šta nas dve radimo, jel istina da smo bile u nedelju u bioskopu “Avala”, jel nam se sviđa neki dečko? Pitanja su pljuštala, a ja sam uglavnom ćutala i gledala u fil koji ona muti i čudila se i sama gde je Biljana? Rekla je da dođem kod nje kući, posle ručka, oko tri po podne da se dogovorimo sa njenima, da joj dozvole, da idemo u pozorište.

Nisam se usuđivala da pitam gde je. Bojala sam se da ne napravim neku grešku, da se ne prevarim i kažem više nego što smem. Mrzela sam što lažem i pokrivam moju drugaricu Biljanu kod njene mame, ali, ona je govorila da je to pravo drugarstvo, kad “pokrivaš” svog druga onda kada mu to treba.

Biljana je imala sedamnaest godina. Bila je godinu dana starija od mene, išla je u učiteljsku školu i bila je do ušiju zaljubljena u našeg druga iz kraja, prelepog Ciganina, starijeg od nje godinu dana. I on je voleo nju. Ko i ne bi.

Imala je dugu plavu kosu, bila je omanjeg rasta, vedra, uvek vesela, nasmejana i spremna za igru i šalu, kolovođa mnogih nestašluka dok smo još bili klinci, omiljena u ulici u kojoj smo rasli. Bila je jedinica. Njena mama je bila domaćica, dok je tata, zanatlija, radio, po ceo dan. 

Oni su nju, Biljanu, dobili u nešto starijim godinama i pazili su je kao kap vode na dlanu. Svi su mislili da ona ima sve, a ona opet, je govorila da to sve nije ništa naspram slobode kretanja, koja joj je bila ograničena, jer, njeni roditelji su joj mnogo tog zabranjivali.

Svi iz ulice smo je zvali Radmila. Ona je to tražila, zahtevala od nas. Obožavala je Radmilu Karaklajić, onda popularnu pevačicu i iznad svega je htela da bude kao ona. Nevolja je bila u tome, što nije bila muzikalna, ali, to je nije sprečavalo da nadahnuto, gromko, uvek peva, baš ona, njene pesme, kada bismo se skupili na ćošku ulice u vreme letnjih večeri i pevali ondašnje popularne šlagere.

Jednom nas je sve, čoporativno, odvela u Pop Stojanovu ulicu, gde je stanovala Radmila Karaklajić da tražimo od nje autogram. To je nekad bilo moderno, da skupljaš autograme svojih ljubimaca iz sveta muzike ili filma. Naši ljubimci su nam uvek izlazili u susret i dobijali smo od njih njihove slike, sa posvetom i potpisom. Dobili smo tad i od Radmile Karaklajić, svi, a bila je nedelja, dan odmora, sećam se i ne baš pogodno vreme za posete.

Dečaci su Biljanu bukvalno gutali pogledima, a ona, nikog od njih nije gledala ni na koji drugačiji način, osim kao drugove. Govorila bi im u lice da su smotani, musavi i da su klinci. Svi smo znali da je zaljubljena u Zdravka i svi smo ćutali. Niko o tome nije govorio naglas. Svi smo lagali, za nju i zbog nje, uvek, kad god bi tetka Milesa izašla na ulicu i zvala je da dođe kući, a onda se čudila da je nema sa nama pri tom nas pitavši znamo li gde je?

Odmahivali smo glavama, svi, sklanjajući poglede u stranu. Vreme je letelo. Svako od nas je otišao za svojim životom, otselio se iz male ulice u predgrađu. Mislila sam da se te mladalačke ljubavi, simpatije više, završavaju kao što se završavaju godišnja doba, spontano, neprimetno, bezbolno. Prevarila sam se, jer. Biljana se udala za Zdravka.

Sreću su potražili van ove zemlje, u jednoj od evropskih zemlja. Dobili su devojčicu, bili su srećni. Tetka Milesa i čika Žarko su dobili stan i otselili su se iz kuće na ćošku ulice. Nikad ih više nisam videla. Ali, život se potrudi da nas obavesti, ponekad, o onima sa kojima smo se usput razišli te tako sretoh jednog dana jednog druga iz osnovne škole.

Kao što to uvek biva, pričali smo o svemu i svačemu, najviše o zajedničkim dogodovštinama iz detinjstva i svojim drugarima iz ulice i škole. Upitah ga zna li nešto o njima, Zdravku i Biljani? Znao je. Kaže, Biljanini rodilji su je se odrekli, preko novina, jer se udala za Ciganina. Nisu popustili ni kad je dobila devojčicu, njihovu unuku. Nikad je nisu primili u svoju kuću, a ona je dolazila, molila..

Oboje su dolazili. Kaže, voleli su se i dalje istom onom čistom, plemenitom, pripadajućom ljubavlju, a onda je nešto puklo. Biljana je počela da pije, malo, pa sve više.. On, Zdravko, joj je pomagao, bio uz nju, sve vreme dok se ona lečila od alkoholizma. Neuspešno. Svaki put, kad bi se vratila iz bolnice, počinjala je iz početka, nastavljala je tamo gde je stala i pila je sve više i više. Još uvek su zajedno, ali svako u svom svetu. Devojčica, devojka, je vezana za oca, majke se plaši. Ništa ne zna o Biljaninim roditeljima ni gde su ni da li su živi.

Slušala sam ga ne mogavši da shvatim, razumem jed i jad moje, naše, drugarice iz detinjstva i njenih roditelja. Pa ona im je bila jedino dete i znam, sigurna sam, da su je neizmerno voleli. A ovo, ova priča, šta je sad ovo? 

Zar je moguće da roditelj može da se odrekne svog deteta, tek tako, jer se zaljubila i jer voli, svom svojom dušom čoveka koji nije bele kože, koji nije iz istog naroda kojem oni pripadaju? U dvadesetom veku? Da se odreknu unuke, svog produžetka koji ostaje iza njih? Koliko li su bola zadali svome detetu odbacivši je i koliki je njihov udeo u njenoj predaji poroku i ima li ga? Ili je to bila samo Biljanina slabost?

Ništa nije govorilo da je ona spremna da poklekne pred iskušenjima jer, bila je jaka. A možda i nije, čim je išla “glavom kroz zid”, kako se to nekad govorilo, jer je sigurno znala da njeni ne odobravaju njen izbor? Pitanja u mojoj glavi su se rojila, odgovora nije bilo. Ni osude. Samo tuga. Dve su porodice i svi njeni članovi užasno patili svih ovih godina, a toliko je bilo ljubavi među njima koju su oni odbacili ili je nisu prihvatili. Sve jedno.

Još uvek se ponekad zapitam kakav je epilog ove priče, naročito ako mutim šam, mikserom, ne žicom kao tetka Milesa nekad i uvek isto, po njenom receptu, koji sam igrom slučaja, naučila jednog davnog dana.

Ko zna zašto je dobro što ne znam kraj.

PAPERJASTI PTIĆI SU DOBILI PERJE

Teško da možeš zamisliti vrijeme koje je proletjelo. Osvrneš se tek za pola kruga, pa shvatiš da su obje tvoje ptičice pomalo zrele za prvi let. Nekako razmišljaš o vremenu kad su bile u gnjezdu i kada si im stavljao u kljun, učio ih svemu što život može donesti, pričao im o svojim uspjesima i padovima, poticao ih da budu razumni i svoji.

Proletjele su godine učenja prvog leta. Zamahivali smo krilima strijepeći nad padovima.

Nije bilo ponekad lako, evo priznajem uskladiti sve obiteljske obveze, kućanske poslove, odgoj djece i karijeru.

Često puta bi se osjećala nespremno da se uhvatim u koštac s stvarima koje sam morala napraviti.

Učila sam i bila učitelj.

I onda vidiš te male ptičice koje su ti se držale za nogavice, dok sam mješala večeru na peći kako sazrijevaju, kako njihov treberav korak postaje snažniji odlučniji i kako se sve više oslanjaju na sebe. Kako više ne terebaju toliko ruku koja će ih pridržavati.

Zaboli me ta spoznaja da moram olabaviti ruku kojom ih stišćem pridržavajući ih, ali sam nekako izuzetno sretna i ponosna vidjeti ih kako koračaju sami.

Zatomit ću suze, osmjehnut ću se ponosu. Nisam ni prva ni zadnja koje se osjeća istovremno i tužna i sretna. Prošli su to naši stari, sad prolazimo mi. I koliko god misliš da si nepreman za tako nešto, znaš da moraš.

Ne možeš očekivati da zauvijek budu oni mali paperjasti ptići koje ćeš sakriti ispod miške kad dođe nevrijeme i oluja. Moraju oni malo i sami otkriti svijet. Taj čudnovati svijet nas odraslih.

Sva sreća da im nisam pričala i čitala samo bajke. Sva sreća da nisam. Možda su se ponekad osjećali i uplašeno i usamljeno, ali taj osjećaj ih je i ohrabrio i potaknuo za nešto novo.

Kao  prva samostalna vožnja na biciklu. Znaš da je iza tebe ruka koja te pridržava da ne padneš, ali želiš još jednom okrenuti pedalu i osjetiti slobodu. Kad te ruka pusti, proradi u tebi onaj neizmjerni osjećaj straha, slobode, neovisnosti i ponosa. Jer shavtiš da si borac i da si nešto učinio sam.

Kad razmislim i prisjetim se svih onih muka s učenjem i pisanjem zadaća, slušanje učiteljica na roditeljskim sastancima koje su govorile da je dobro , ali uvijek može bolje, uhvati me neka tuga, jer nakon toliko godina shvatim da više ne mogu pitati one svakodnevno pitanje:

Kako je bilo u školi?

Eto, doživiš i to. Sutra ću ponovo zaplakati prateći malu ptičicu na maturalno veče.

Gledati ću ju u lijepoj haljini i štiklama i sjetiti se svih tvrdoglavih riječi i događaja koje smo prošli, a istovremneo biti ponosna.

Ako se posreći ptičice će same priskrbjeti prvu hranu na stol.

Možda i pridržati stare ptice umornog koraka, ali još uvijek borbenog duha.

Pa ako me vidite sutra uplakanu, ne pitajte ništa. Otvorit ću onu ladicu sjećanja i u nju staviti i ovo. Jednoga dana ću je otvoriti i biti neizmjerno ponosna kad mi dođu s nekim novim jatom .

Magdalena

Ljubav poslije ljubavi

Koliko vas je iskusilo ljubav poslije ljubavi? Koliko vas ima privilegiju udisati svaki tren pravu, čistu, veliku i nepokolobljevu ljubav dok vam topla krv teče žilama duž cijelog tijela? Vjerujem i duboko sam ubijeđena jako mali broj, jer većina vas upadne u ljubavni zanos koji donosi zalubljenost a ako zaljubljenost ne preraste u ljubav onda ste u gadnom problemu ako ste se nekom obećali i zakleli na vječnu ljubav i vezali se svim ovozemaljskim lancima i katancima. Zašto je to tako, zašto ne možemo cijeli život uživati onu zanesenjačku, oslobađajuću i svemoguću ljubav uz jednu osobu nego većina nas žudi alavo na druge, neke ljepše, mlađe i nepoznate horizonte da iskusi i oproba još uz mnogo različitih osoba? Monogamija vs. poligamija, vječita dilema! Malo je onih hrabrih u srcu koji pronađu jednu i obavežu se jednoj jedinstvenoj za njih, da će s njom i u dobru i u zlu provesti jedan život vrijedan bar deset njih. Ja i dalje vjerujem da je s jednom osobom moguće proživjeti cijeli repertoar situacija, ispijati najljepši ljubavni koktel svaki trenutak a ne zasititi ga se. Vjerujem, jer živim jednu takvu neponovljivu i dragocjenu ljubav već 5 dugih godina koje vrijede nečijih 50.

Razmišljajući o datoj problematici današnje svakodnevnice većine ljudi i ljubavnih simbioza, sjetih se jedne od najrealnijih ljubavnih bajki ikad napisanih koja me i podstakla na datu temu ili bolje reći problematiku a riječ je o bajci “Onda” Mome Kapora napisanoj davne 1982. godine. Bajka prati priču dvoje mladih ljudi koji se odmah po rođenju zaljubljuju kao bebe jedno u drugo i da bi se dočarala njihova srodnost i povezanost u ovom životu i na ovoj planeti nose čak i slična imena - djevojčica Sanja i dječak Vanja. Prilikom rođenja djevojčice Sanje, jedna zalutala zvijezda sletjela je na njeno lijevo koljeno i tu se stacionirala kao jedan ljupki mladež. Ben. U taj mladež stali su svi njeni snovi, želje, magnovenja,očekivanja i jasni stavovi o jedinstvenoj ljubavi koja se dešava samo jednom u životu. Razvijajuću se jedno uz drugo postepeno na način na koji ih je život iznova spajao u bezbroj situacija, Sanja i Vanja nisu mogli niti jedan svoj dan zamisliti jedno bez drugog. U porodilištu su bili prve bebe koje su se gledale i doživjele i bijaše to zbilja ljubav na prvi pogled. Kasnije su se sretali po dječijim parkovima, skupa klackali na klackalicama, sate provodili u igri i druženju, školovali se u istim školama i jednostavno kao biljka i stabljika srastali jedno uz drugo. Prolazile su godine, oni su zajedno rasli, slavili rođendane, sjedili u istom razredu, u istoj klupi… Jedan dan je Vanja upitao Sanju šta je to na njenom koljenu. Onda je ona odgovorila da je to mladež, na šta je njegov odgovor bio da ga to podsjeća na neku tamnu zvijezdu a ona obradovana uzvratila da i nju podsjeća ali ne smije nikom da kaže. I naravno, Vanja se tom otkriću dugo divio i govorio da je lijepa i da želi da je poljubi. Nakon toga je uslijedio dijalog o kojem mašta svaka iskreno zaljubljena i voljena žena:

“Hoćeš li da budeš moja žena? - upita je. Hoću! - odgovori ona tiho - Ali samo ako se zakuneš da ćeš me uvek voleti. Kunem se! - zakleo se Vanja. To je važno zbog toga - nastavi Sanja - što ne bih podnela da zavoliš drugu! Znaš,čini mi se da ću živeti samo dotle, dok me zaista budeš voleo… Ludice! - pomilova je Vanja po kosi - Kako te ne bih voleo? Verujem ti i molim te da nikada ne zaboraviš svoju zakletvu, jer od nje zavisi moj život!- reče Sanja”

I naravno, kako to već biva onda su se Sanja i Vanja vjenčali i na ovom mjestu bi se završila svaka bajka, riječima da su živjeli dugo i srećno i imali mnogo divne djece, da Vanja nije na dan vjenčanja bacio oko na lijepu Sanjinu kumu. Kroz glavu su mu prolazile razne grešne misli i dok su ti misaoni procesi u njegovoj glavi trajali, naša junakinja se iznenada saplela o svoju divnu, dugu bijelu haljinu jer se smanjila za čitavih 10 santimentara. Jer kada smo zaljubljeni onda oni koje volimo rastu u našim očima. A kada poželimo nekog drugog, onda se oni smanjuju. I nažalost, svi ljudi manje ili više naviknu se na ovu pojavu poslije izvjesnog vremena i žive, uglavnom, bez ljubavi, a da im ništa naročito ne zasmeta. Da li je u pitanju svjesno zatvaranje očiju pred tamnom stranom ljubavi ili nemar da se iznova unosi svježina u odnos i inventivnost, ne znam… To prepuštam vama na razmišljanje.

Elem, da nastavim sa ovom našom vrlo realnom bajkom… Nakon vjenčanja, Sanja i Vanja su se smjestili za život u potkrovlju jedne stare kuće na Zvezdari u Beogradu, odakle se kad je vedro najljepše mogu posmatrati zvijezde. Da li zbog one unikatne zvijezde koja je u obliku mladeža sletjela na Sanjino koljeno ili ko zna čega, ta žena je bila drugačija od ostalih prosječno voljenih žena. A od drugih je odvajala činjenica da je ona htjela sve ili ništa. Nije podnosila prevaru, na koju se ostali lako naviknu i to se očigledno odražavalo na njeno fizičko smanjivanje. Vremenom je Vanja razvio u svom pogledu na ljubav u njihovoj zajednici i slobodu bacanja oka na sve lijepe žene ovog svijeta. Tako je jedan dan u njegovim mislima bila aktuelna neka tamo ljepotica sa TV ekrana, drugi dan zgodna žena koja korača beogradskim ulicama, treći pak balerina izvajane muskulature i djevičanskog lica, četvrti dan neka Miss tamo neke države i krug se iz dana u dan samo širio. Svakom tom platonskom prevarom Sanje, Vanja je trošio svoju pažnju i ljubav na druge, a samim tim i njegova zakletva u startu je postajala pohabana,zaboravljena misaona imenica što se vidno odražavalo na Sanju koja je živjela od njegove ljubavi i samo to od njega tražila. Vremenom Sanja se toliko smanjivala zbog Vanjinih ljubavnih prijestupa, da je jedan period Vanja nosio kao privjesak oko vrata na lančiću dok se na kraju nije skroz smanjila i postala nevidljiva. I jedan dan Sanja je zauvijek negdje iščezla, u nepovrat…Uzalud je Vanja nabavio i lupu i mikroskop krenuvši u potragu za Sanjom, nje više nije bilo.

I tek tada, kada je više nije bilo, počela je strašno nedostajati Vanji. Sve njene stvari su ga podsjećale na nju. On više nije znao kako da nastavi bez nje. I sada kada nje više nije bilo, sve one ljepotice za kojima se na ulici okretao i toliko čeznuo odjednom su mu postale nevažne, izlgledale neskladno i nezanimljivo. Sada je čeznuo samo za njom, Sanjom. Čežnja ga je toliko obuzela da je tražio je svugdje, penjao se na krov, posmatrao zvijezde i nebo satima, ne bi li je pronašao, tražio je u bajkama provodeći sate u knjižarama na odjeljenjima knjiga za djecu. Tražio je u slikama, islutracijama, prevrtao svaki mogući list svake knjige koja mu je došla pod ruku, ali nikako nije mogao da je pronađe. I desilo se ono što se dogodi svakom čovjeku na ovoj planeti koji ne čuva ono što vrlo teško pronađe i tu dragocjenost shvati zdravo za gotovo. Vanja i dalje traži Sanju… Lako ga je prepoznati, jer hoda uvijek pognute glave, polako, onako kao po jajima, korak po korak i gleda pred noge da slučajno ne zgazi svoju Sanju. Ali ko zna,možda je Sanja još uvijek uz Vanju, možda je toliko sićušna da se nalazi u njegovoj kosi, uhu, nozdrvama, trepavicama ili je postala zjenica oka njegovog, pa mu oči zato jako svijetle a on to ne zna…

Nažalost, mnogo je onih u kojima živi Vanja, dio ličnosti koji prokocka jedinstvenu ljubav koja se dogodi jedanput u životu, a olako se shvati i počne se nemilice trošiti i rasipati na svaku kopiju i običan kamenčić. Takve ljude ćete prepoznati tako što ćete ih vidjeti da uporno traže nešto važno, nešto vrlo dragocjeno i po život nužno, nešto što su davno izgubili i bez čega su izgubili kompas za život, svi oni koračaju na isti način. Prepoznaćete ih po tome što ih na ulici ništa drugo ne zanima, oni samo gledaju ispred sebe, duboko zagledani u pločnike velikih trotoara i asfaltiranih ulica oni samo traže i traže…

Čuvajte svoje Sanje i ne dajte Vanjama u vama da preovladaju, jer zbog Vanjinog hazarderskog ljubavnog ludila dovešćete sebe u teško robovlasništvo potrage koja se završava s poslednjim izdahom i to bezuspješno!

GLAVNA NAGRADA

Danas na divan sjedoh sa jednom mladom djevojkom. Predstavljam Vam Alisu i njenu Zemlju Čudesa. Htjedoh sa Vama da podjelim kako ona gleda na ljubav. Sjedite uz nas dvije pa čujte i ovu priču.

U početku je to uglavnom zaljubljenost. Onako kako to obično i bude na početku svake ljubavi. Iz nje se vremenom rađa ljubomora. Ako je prava ljubav onda godi, ako nije onda se ljubomora pretvara u nepovjerenje. A onda se ta ljubav (kakva god da je) proširi do neba, do Kambodže, do Zanzibara, do Crnog mora…
I da nisam ponovo osjetila tvoje postojanje možda ne bih ni primijetila kako su se počele postavljati nove granice neke nove ljubavi.

Još uvijek volim sve tvoje. Još uvijek je u meni živa ljubav i strast koju smo imali. Volio si me onakvu kakva jesam. I nikad nisam sumnjala u tu ljubav. S tobom sam pobijedila sve strahove i zaboravila svu bol. Moj jedini strah je bio da nećeš ponovo doći a moja jedina bol rastanak s tobom.

S tobom mi nisu trebala nikakva pravila i upute za ponašanje u vezi iz kojekakvih knjiga i časopisa, jer je sve jednostavno savršeno funkcionisalo. Naše jedino pravilo kojeg smo se oboje nepogrešivo držali bila je ljubav. Uz nju je sve počinjalo i završavalo se.
Podsjetio si me kako je ljubav lijepa i kako ruši sve prepreke, a još je ljepša kad je zrela i razumna. Naučio si me da sve što se hoće to se i može.

Volio si me. Puno. Ne znam tačno definisati taj pojam niti odrediti njegove granice, ali znam da je bilo dalje i od neba i od Kambodže i od Zanzibara, dalje i od Crnog mora. Jer, prava ljubav ne priznaje i ne poznaje nikakve granice. 

Ispunjavao si sve moje velike i male želje. I toliko si me dugo hranio ljubavlju da sam zaboravila ko sam ustvari. Tek svaki novi me podsjeti da sam imala život prije tebe i da postoji život i poslije tebe. Svaki novi ima nešto tvoje, ali i svi da se sastave ne mogu biti ti. S tobom mi nije trebalo ništa, imala sam sve.

Sad bih da nemam ništa a da imam tebe. Ti si bio moja glavna nagrada.
I uvijek si tu. U mojoj glavi.

Volim tvoje postojanje jer samo sam tako živa. Samo tako mogu i ja da postojim. I samo tako mogu da preskočim pravila i upute za ponašanje u vezi iz kojekavih knjiga i časopis. Tvoje postojanje je dovoljno da se kod svih drugih probudi onaj mužijački nagon za borbu oko plijena. I da počne borba za nešto što nikada više neće bit ničije. Ne onako kako je bilo tvoje.

Volila bih da prestaneš da postojiš u mojoj glavi i da ponovo postojiš u mom životu. Da sa strahom čekam kad ćeš mi ponovo doći, da me hiljadu puta pitaš jesam li ja tvoja ljubav iako znaš odgovor i da me opet boli rastanak s tobom. Jer, još uvijek te volim. Ne do neba, ni do Kambodže, ni do Zanzibara, ni Crnog mora… nego puno. 

Volim sve ono što vidim kod tebe i sve ono što ne vidim. Volim kako razmišljaš. Volim sve tvoje mane jer se one savršeno slažu s mojim vrlinama. Čak mislim da se i one nemani koje nas proganjaju dobro slažu. Pa i položaj zvijezda je bio idealan u vrijeme kad smo se mi rađali.

Jednom sam negdje pročitala opis ljubavi koji kaže: da je manja bila bi opipljiva, da je veća bila bi lažna. E takva je i moja prema tebi. I ta ljubav piše nova pravila i upute za ponašanje u vezi, jer sve što se dešava drugačije od nje nije iskreno i nije dovoljno.

Tek onaj koji uspije da izađe izvan tih granica moći će i da se osjeća kao pobjednik u ovoj borbi za opstanak, u kojoj sam ja glavna nagrada.

Infiša san u te ...

Jubav ti dođe ka imunološki sustav, nima mirne jedinice , pa teško izmirit oli ti je dozirat. Nikad ne znaš koliko kome triba ,a uvik je malo , i jopet za sve kriva .

Svaka štenca zabodena u srce ostavi friž . Dođe ti ka ono u " Tice umiru pivajući " , kad najlipšju batudu zapiva prid samu smrt , nabode se na trn i u toj lipoti , spoji sa s nebeskion zvizdama ...joj koje lipote ....svi oratoriji , falšete  , u jubavnom zanosu , jbte priviligije umrit u jubavi ...

Nekako razmišljan , ovin ča mi ostalo, a potaklo me Sunce moje, da na tu tematiku proban napisat par besidi. Samo to meni teško ide , nisan ti ja literata , čovik od pera, već životan , i evo odma vadin bilu bandiru u znak predaje.

Neman ja force i mozgovnog kantuna , škafetina iz kojeg bi moga izvuć priču ...o jubavi ...

Svaki grad jema svog Romea i Juliet ...neki palac ili sisu za taknit , jerbo će donit sriću ...a u jubavi se niko nije usrićija . Svak od nas jema neku ka „Immortal Beloved“

Jerbo teško je otkrit identitet srca , izmirit ga , podilit ...

Mislin da možeš volit jednom u životu. Onako iskonski , ludo , strastveno. Sve ostalo su plagijati jubavi , timbravanja emocija,  ka na poštanskoj marki ...

Deboto je najgore , doživit neuzvraćenu jubav ...ma koliko ona bila u tom trenutku konspirativna , jerbo druga polovica oneg tvog ja , ne oćuti , brat blizanac , eto problema ...jubavno ružno pače !

Tad si sam na svitu. Čista arija. Rikuperat se nikad ....zato pivan onu pismu „Moja prva i posljedna jubavi ". Rado bi bija ova druga i spojija se zvizdama ...

Nek me trefi drtaj duše u konačnoj istini s mojom jubavi ...

Volin moje Sunce !