Friday, March 13, 2015

Osmjeh bez kose

Predstavljam Vam Magdalenu. O sebi je rekla : ovakvu doživljavam sebe: U svom radnom vijeku radila sam puno zanimljivih i manje zanimljivih stvari. To me kao osobu naučilo puno toga, no ponajviše vrijednosti međuljudskih odnosa. U privatnom životu sam proživjela podosta događaja sretnih i manje sretnih koji su ojačali moj duh i promjenili moje stavove prema određenim stvarima. Jedno depresivno razdoblje me je ustvari i ojačalo. Pokrenula sam se sama želeći se izboriti za sebe i svoju obitelj. Njihova ljubav i podrška bila poticaj i shvatila sam da ipak vrijedim.
Moje kreativno pero je čamilo nekoliko godina, mogu reći da se našlo u nekoj spisateljskoj suhoći. No shvatila sam da pisanjem mogu izraziti svoje emocije, koje nikada nikom ne bih priznala licem u lice. Nikada nisam bila materijalno bogata, ali imam dovoljno za preživljavanje. Jednoga dana ću vjerovatno ukoričiti nešto od svojih radova. Neka ostane mom potomstvu da me ne zaborave....

Možete je pronaći na fb 
https://www.facebook.com/pages/Magdalenina-svakodnevica/1418267018447272?fref=ts

Stisni me samo malko ispod miške....Tako sam umorna..Iscrpljena...Hoćeš li se pobrinuti da djeca imaju danas ručak?
Zaplakala bi najradije ta žena velikih očiju i zaraznog osmjeha. Gledala je svoje slike na kojima je još imala kosu. Dugu i prelijepu. Nekad ju je plela u pletenice, kovrčala i peglala.
Danas više kose nema.
Uništila ju je tekućina koja uništava loše i smrtonosne izrasline u organizmu, tumore. No ta tekućina koliko god pomaže, čini i loše za druge dijelove čovjekova organizma. Nestaje kosa. Podočnjaci su do koljena, stalno si umoran, zaboravljaš stvari i često ti je mučnina. Kemoterapija. Svakog drugog četvrtka.
Njemu nije bilo važno što nema kosu. Nije mu bilo važno što nema ni grudi.
Bila mu je važna ona.
Samo nekolicina prijatelja ih je posjećivala. Ljudi se ne znaju snaći u takvim situacijama. Ne znaju o čemu bi razgovarali. Ništa više nije isto. Nijedno od njih im nije to zamjeralo.
Ali bilo je pogleda, u njezinu kosu, u njezine nepostojeće grudi.
More....
Što kažeš da odemo na more? Samo ti i ja? Na dva dana?
Djecu će pričuvati kumovi.
Ne brini se....naći ćemo novac za benzin.
Tamo nas nitko ne pozna, i nitko neće ispitivati.
Velike oči su govorile osmjehom. Rukama je pokušala odmaknuti šiške kojih nema.
Može. Da tebe nema, i da me ne voliš....ni mene ne bi bilo. Nemoj reći djeci da sam opet plakala.
Neću. Dođi. Usamljeno je ovo mjesto ispod moje miške. Tu pripadaš.

Magdalena