Sestra

Sjećam se dana i dugih  dopisivanja. Meni je bilo čudno i pomalo smiješno. Njoj je srce drhturilo pod miškom. Bojala se je odbijanja. Bojala se je da ću reći ne trebaš mi. Iako samo par mjeseci starija, cijeli svoj život mene je željela potražiti.

A ja...

U ladicu sam spremila sve one godine odbijanja vlastite krvi. Spremila sam ružne riječi, ružne poglede i ogromnu krivnju koju su mi nabijali ljudi koji me uopće nisu poznavali. Nisu znali koje su mi boje oči i što radoznalo promatram njiima.  Nisu znali kako moja majka dijeli komad kruha na četvero. Svakom djetetu jednako. I onoj djeci koja ju nisu zvala majkom. Ništa nisu znali. Ni neprospavane noći ni nimalo lijepe dane. Ali važno je da su govorili.

Ona je skoro cijeli svoj život znala da postojim kao njezina krv . Kao njezina sestra. Ja nisam.

Ista krv ju je zatajila kao Petar Isusa.  Otac.

Ja sam imala tu sreću da ga upoznam, ali bolje da nisam. Ona nije imala tu sreću ili nesreću da ga ne upozna. Možda i bolje tako.

Doživjela ga je kao imaginarnu ličnost kojoj je u snovima trčala u zagrljaj. Ja sam to činila ali me to nikad nije ispunilo. Ruke su bile prazne. Bez osjećaja.

Nemam joj nimalo lijepo nešto reći o njemu. Lagati neću. Ionako je pola života bila obmanuta laži.

I bojimo se obje. Jer ne znamo kako zavoljeti jedna drugu.

Ne znamo kako započeti nešto što je trebalo davno.

I sav taj nemir, sve boje, svi strahovi.

Ona i ja smo sada majke.

Kad sam ju prvi put susrela , kada je dovela cijelu svoju obitelj da se napokon upoznamo, poklonila sam ju vrećicu bombona. Simbol.

Možda ona to nije shvatila. Možda nikad ni neće. Ja sam joj željela darovati nešto što neće morati dijeliti s drugom djecom. Djecom koja njezinu majku nisu zvala mamom. Ona je ipak podijelila. Sa svojom.

Jer srcu ne možeš narediti da ne voli. Da ne dijeli ljubav.

I sad skoro na pola života vidamo rane. Ona u svom kutu, ja u svom.

A mogle smo se držati za ruke. Mogle smo se ljuljati na jednoj ljuljački.  Mogle smo jedna drugoj plesti pletenice i vjenčiće od tratinčica.

Sad smo već pomalo sijede. No tko zna? Možda ćemo sjediti u vrtu dok oko nas budu trčali naši unuci.

Voljela bih to.

Za sve one dane što smo mogle, a nismo znale kako.Voljeti se bez straha , ružnih pogleda, nimalo lijepih riječi. Jednostavno se voljeti.

Moja sestra i ja.

Magdalena

Pogledajte Magdaleninu stranicu na facebook-u
https://www.facebook.com/pages/Magdalenina-svakodnevica/1418267018447272?fref=ts