Jubav ti dođe ka imunološki sustav, nima mirne jedinice ,
pa teško izmirit oli ti je dozirat. Nikad ne znaš koliko kome triba ,a uvik je malo
, i jopet za sve kriva .
Svaka štenca zabodena u srce ostavi friž . Dođe ti ka ono
u " Tice umiru pivajući " , kad najlipšju batudu zapiva prid samu
smrt , nabode se na trn i u toj lipoti , spoji sa s nebeskion zvizdama ...joj
koje lipote ....svi oratoriji , falšete , u jubavnom zanosu , jbte
priviligije umrit u jubavi ...
Nekako razmišljan , ovin ča mi ostalo, a potaklo me Sunce
moje, da na tu tematiku proban napisat par besidi. Samo to meni teško ide ,
nisan ti ja literata , čovik od pera, već životan , i evo odma vadin bilu
bandiru u znak predaje.
Neman ja force i mozgovnog kantuna , škafetina iz kojeg
bi moga izvuć priču ...o jubavi ...
Svaki grad jema svog Romea i Juliet ...neki palac ili
sisu za taknit , jerbo će donit sriću ...a u jubavi se niko nije usrićija . Svak
od nas jema neku ka „Immortal Beloved“
Jerbo teško je otkrit identitet srca , izmirit ga ,
podilit ...
Mislin da možeš volit jednom u životu. Onako iskonski ,
ludo , strastveno. Sve ostalo su plagijati jubavi , timbravanja emocija,
ka na poštanskoj marki ...
Deboto je najgore , doživit neuzvraćenu jubav ...ma
koliko ona bila u tom trenutku konspirativna , jerbo druga polovica oneg tvog
ja , ne oćuti , brat blizanac , eto problema ...jubavno ružno pače !
Tad si sam na svitu. Čista arija. Rikuperat se nikad
....zato pivan onu pismu „Moja prva i posljedna jubavi ". Rado bi bija ova
druga i spojija se zvizdama ...
Nek me trefi drtaj duše u konačnoj istini s mojom jubavi
...
No comments:
Post a Comment