Thursday, April 9, 2015

Ljubav poslije ljubavi

Koliko vas je iskusilo ljubav poslije ljubavi? Koliko vas ima privilegiju udisati svaki tren pravu, čistu, veliku i nepokolobljevu ljubav dok vam topla krv teče žilama duž cijelog tijela? Vjerujem i duboko sam ubijeđena jako mali broj, jer većina vas upadne u ljubavni zanos koji donosi zalubljenost a ako zaljubljenost ne preraste u ljubav onda ste u gadnom problemu ako ste se nekom obećali i zakleli na vječnu ljubav i vezali se svim ovozemaljskim lancima i katancima. Zašto je to tako, zašto ne možemo cijeli život uživati onu zanesenjačku, oslobađajuću i svemoguću ljubav uz jednu osobu nego većina nas žudi alavo na druge, neke ljepše, mlađe i nepoznate horizonte da iskusi i oproba još uz mnogo različitih osoba? Monogamija vs. poligamija, vječita dilema! Malo je onih hrabrih u srcu koji pronađu jednu i obavežu se jednoj jedinstvenoj za njih, da će s njom i u dobru i u zlu provesti jedan život vrijedan bar deset njih. Ja i dalje vjerujem da je s jednom osobom moguće proživjeti cijeli repertoar situacija, ispijati najljepši ljubavni koktel svaki trenutak a ne zasititi ga se. Vjerujem, jer živim jednu takvu neponovljivu i dragocjenu ljubav već 5 dugih godina koje vrijede nečijih 50.
Razmišljajući o datoj problematici današnje svakodnevnice većine ljudi i ljubavnih simbioza, sjetih se jedne od najrealnijih ljubavnih bajki ikad napisanih koja me i podstakla na datu temu ili bolje reći problematiku a riječ je o bajci “Onda” Mome Kapora napisanoj davne 1982. godine. Bajka prati priču dvoje mladih ljudi koji se odmah po rođenju zaljubljuju kao bebe jedno u drugo i da bi se dočarala njihova srodnost i povezanost u ovom životu i na ovoj planeti nose čak i slična imena - djevojčica Sanja i dječak Vanja. Prilikom rođenja djevojčice Sanje, jedna zalutala zvijezda sletjela je na njeno lijevo koljeno i tu se stacionirala kao jedan ljupki mladež. Ben. U taj mladež stali su svi njeni snovi, želje, magnovenja,očekivanja i jasni stavovi o jedinstvenoj ljubavi koja se dešava samo jednom u životu. Razvijajuću se jedno uz drugo postepeno na način na koji ih je život iznova spajao u bezbroj situacija, Sanja i Vanja nisu mogli niti jedan svoj dan zamisliti jedno bez drugog. U porodilištu su bili prve bebe koje su se gledale i doživjele i bijaše to zbilja ljubav na prvi pogled. Kasnije su se sretali po dječijim parkovima, skupa klackali na klackalicama, sate provodili u igri i druženju, školovali se u istim školama i jednostavno kao biljka i stabljika srastali jedno uz drugo. Prolazile su godine, oni su zajedno rasli, slavili rođendane, sjedili u istom razredu, u istoj klupi… Jedan dan je Vanja upitao Sanju šta je to na njenom koljenu. Onda je ona odgovorila da je to mladež, na šta je njegov odgovor bio da ga to podsjeća na neku tamnu zvijezdu a ona obradovana uzvratila da i nju podsjeća ali ne smije nikom da kaže. I naravno, Vanja se tom otkriću dugo divio i govorio da je lijepa i da želi da je poljubi. Nakon toga je uslijedio dijalog o kojem mašta svaka iskreno zaljubljena i voljena žena:
“Hoćeš li da budeš moja žena? - upita je. Hoću! - odgovori ona tiho - Ali samo ako se zakuneš da ćeš me uvek voleti. Kunem se! - zakleo se Vanja. To je važno zbog toga - nastavi Sanja - što ne bih podnela da zavoliš drugu! Znaš,čini mi se da ću živeti samo dotle, dok me zaista budeš voleo… Ludice! - pomilova je Vanja po kosi - Kako te ne bih voleo? Verujem ti i molim te da nikada ne zaboraviš svoju zakletvu, jer od nje zavisi moj život!- reče Sanja”
I naravno, kako to već biva onda su se Sanja i Vanja vjenčali i na ovom mjestu bi se završila svaka bajka, riječima da su živjeli dugo i srećno i imali mnogo divne djece, da Vanja nije na dan vjenčanja bacio oko na lijepu Sanjinu kumu. Kroz glavu su mu prolazile razne grešne misli i dok su ti misaoni procesi u njegovoj glavi trajali, naša junakinja se iznenada saplela o svoju divnu, dugu bijelu haljinu jer se smanjila za čitavih 10 santimentara. Jer kada smo zaljubljeni onda oni koje volimo rastu u našim očima. A kada poželimo nekog drugog, onda se oni smanjuju. I nažalost, svi ljudi manje ili više naviknu se na ovu pojavu poslije izvjesnog vremena i žive, uglavnom, bez ljubavi, a da im ništa naročito ne zasmeta. Da li je u pitanju svjesno zatvaranje očiju pred tamnom stranom ljubavi ili nemar da se iznova unosi svježina u odnos i inventivnost, ne znam… To prepuštam vama na razmišljanje.
Elem, da nastavim sa ovom našom vrlo realnom bajkom… Nakon vjenčanja, Sanja i Vanja su se smjestili za život u potkrovlju jedne stare kuće na Zvezdari u Beogradu, odakle se kad je vedro najljepše mogu posmatrati zvijezde. Da li zbog one unikatne zvijezde koja je u obliku mladeža sletjela na Sanjino koljeno ili ko zna čega, ta žena je bila drugačija od ostalih prosječno voljenih žena. A od drugih je odvajala činjenica da je ona htjela sve ili ništa. Nije podnosila prevaru, na koju se ostali lako naviknu i to se očigledno odražavalo na njeno fizičko smanjivanje. Vremenom je Vanja razvio u svom pogledu na ljubav u njihovoj zajednici i slobodu bacanja oka na sve lijepe žene ovog svijeta. Tako je jedan dan u njegovim mislima bila aktuelna neka tamo ljepotica sa TV ekrana, drugi dan zgodna žena koja korača beogradskim ulicama, treći pak balerina izvajane muskulature i djevičanskog lica, četvrti dan neka Miss tamo neke države i krug se iz dana u dan samo širio. Svakom tom platonskom prevarom Sanje, Vanja je trošio svoju pažnju i ljubav na druge, a samim tim i njegova zakletva u startu je postajala pohabana,zaboravljena misaona imenica što se vidno odražavalo na Sanju koja je živjela od njegove ljubavi i samo to od njega tražila. Vremenom Sanja se toliko smanjivala zbog Vanjinih ljubavnih prijestupa, da je jedan period Vanja nosio kao privjesak oko vrata na lančiću dok se na kraju nije skroz smanjila i postala nevidljiva. I jedan dan Sanja je zauvijek negdje iščezla, u nepovrat…Uzalud je Vanja nabavio i lupu i mikroskop krenuvši u potragu za Sanjom, nje više nije bilo.
I tek tada, kada je više nije bilo, počela je strašno nedostajati Vanji. Sve njene stvari su ga podsjećale na nju. On više nije znao kako da nastavi bez nje. I sada kada nje više nije bilo, sve one ljepotice za kojima se na ulici okretao i toliko čeznuo odjednom su mu postale nevažne, izlgledale neskladno i nezanimljivo. Sada je čeznuo samo za njom, Sanjom. Čežnja ga je toliko obuzela da je tražio je svugdje, penjao se na krov, posmatrao zvijezde i nebo satima, ne bi li je pronašao, tražio je u bajkama provodeći sate u knjižarama na odjeljenjima knjiga za djecu. Tražio je u slikama, islutracijama, prevrtao svaki mogući list svake knjige koja mu je došla pod ruku, ali nikako nije mogao da je pronađe. I desilo se ono što se dogodi svakom čovjeku na ovoj planeti koji ne čuva ono što vrlo teško pronađe i tu dragocjenost shvati zdravo za gotovo. Vanja i dalje traži Sanju… Lako ga je prepoznati, jer hoda uvijek pognute glave, polako, onako kao po jajima, korak po korak i gleda pred noge da slučajno ne zgazi svoju Sanju. Ali ko zna,možda je Sanja još uvijek uz Vanju, možda je toliko sićušna da se nalazi u njegovoj kosi, uhu, nozdrvama, trepavicama ili je postala zjenica oka njegovog, pa mu oči zato jako svijetle a on to ne zna…
Nažalost, mnogo je onih u kojima živi Vanja, dio ličnosti koji prokocka jedinstvenu ljubav koja se dogodi jedanput u životu, a olako se shvati i počne se nemilice trošiti i rasipati na svaku kopiju i običan kamenčić. Takve ljude ćete prepoznati tako što ćete ih vidjeti da uporno traže nešto važno, nešto vrlo dragocjeno i po život nužno, nešto što su davno izgubili i bez čega su izgubili kompas za život, svi oni koračaju na isti način. Prepoznaćete ih po tome što ih na ulici ništa drugo ne zanima, oni samo gledaju ispred sebe, duboko zagledani u pločnike velikih trotoara i asfaltiranih ulica oni samo traže i traže…
Čuvajte svoje Sanje i ne dajte Vanjama u vama da preovladaju, jer zbog Vanjinog hazarderskog ljubavnog ludila dovešćete sebe u teško robovlasništvo potrage koja se završava s poslednjim izdahom i to bezuspješno!