PAPERJASTI PTIĆI SU DOBILI PERJE

Teško da možeš zamisliti vrijeme koje je proletjelo. Osvrneš se tek za pola kruga, pa shvatiš da su obje tvoje ptičice pomalo zrele za prvi let. Nekako razmišljaš o vremenu kad su bile u gnjezdu i kada si im stavljao u kljun, učio ih svemu što život može donesti, pričao im o svojim uspjesima i padovima, poticao ih da budu razumni i svoji.

Proletjele su godine učenja prvog leta. Zamahivali smo krilima strijepeći nad padovima.

Nije bilo ponekad lako, evo priznajem uskladiti sve obiteljske obveze, kućanske poslove, odgoj djece i karijeru.

Često puta bi se osjećala nespremno da se uhvatim u koštac s stvarima koje sam morala napraviti.

Učila sam i bila učitelj.

I onda vidiš te male ptičice koje su ti se držale za nogavice, dok sam mješala večeru na peći kako sazrijevaju, kako njihov treberav korak postaje snažniji odlučniji i kako se sve više oslanjaju na sebe. Kako više ne terebaju toliko ruku koja će ih pridržavati.

Zaboli me ta spoznaja da moram olabaviti ruku kojom ih stišćem pridržavajući ih, ali sam nekako izuzetno sretna i ponosna vidjeti ih kako koračaju sami.

Zatomit ću suze, osmjehnut ću se ponosu. Nisam ni prva ni zadnja koje se osjeća istovremno i tužna i sretna. Prošli su to naši stari, sad prolazimo mi. I koliko god misliš da si nepreman za tako nešto, znaš da moraš.

Ne možeš očekivati da zauvijek budu oni mali paperjasti ptići koje ćeš sakriti ispod miške kad dođe nevrijeme i oluja. Moraju oni malo i sami otkriti svijet. Taj čudnovati svijet nas odraslih.

Sva sreća da im nisam pričala i čitala samo bajke. Sva sreća da nisam. Možda su se ponekad osjećali i uplašeno i usamljeno, ali taj osjećaj ih je i ohrabrio i potaknuo za nešto novo.

Kao  prva samostalna vožnja na biciklu. Znaš da je iza tebe ruka koja te pridržava da ne padneš, ali želiš još jednom okrenuti pedalu i osjetiti slobodu. Kad te ruka pusti, proradi u tebi onaj neizmjerni osjećaj straha, slobode, neovisnosti i ponosa. Jer shavtiš da si borac i da si nešto učinio sam.

Kad razmislim i prisjetim se svih onih muka s učenjem i pisanjem zadaća, slušanje učiteljica na roditeljskim sastancima koje su govorile da je dobro , ali uvijek može bolje, uhvati me neka tuga, jer nakon toliko godina shvatim da više ne mogu pitati one svakodnevno pitanje:

Kako je bilo u školi?

Eto, doživiš i to. Sutra ću ponovo zaplakati prateći malu ptičicu na maturalno veče.

Gledati ću ju u lijepoj haljini i štiklama i sjetiti se svih tvrdoglavih riječi i događaja koje smo prošli, a istovremneo biti ponosna.

Ako se posreći ptičice će same priskrbjeti prvu hranu na stol.

Možda i pridržati stare ptice umornog koraka, ali još uvijek borbenog duha.

Pa ako me vidite sutra uplakanu, ne pitajte ništa. Otvorit ću onu ladicu sjećanja i u nju staviti i ovo. Jednoga dana ću je otvoriti i biti neizmjerno ponosna kad mi dođu s nekim novim jatom .

Magdalena